Poželićeš kad te putevi slome
da nađeš lako moja vrata topla,
što čekaju tebe,
i postelja meka, i moja duša će
mnogo noći da sluša, ispovjest
tvoga vlažnog oka.
I zagrljaj topli će da broji,
treptaje tvoga nježnog tijela,
u noći, u zori,
kad mjesec zažmuri, ispričaću ti
bajku o sreći. Ti nećeš znati
i neću ti reći, to moj je
život u tvojoj duši.
A kad prođu ljeta, i drveće ostari
priznaću ti svoju tajnu duboku,
pod nebim snenim, slikama požutjelim,
u tvome oku tražiću oproštaj
što nisam te čuvao.
Нема коментара:
Постави коментар