Hoću li još jednom osjetiti rosu,
planinskog jutra na pospanom oku,
još hiljadu puta dotaći kosu
tvoju, neukrotivu rijeku u toku.
Vidjeti sa mišlju sreće o životu
daleke obronke i brdske orlove,
dočekati da slete mome plotu
kad nestanem u snu uz huk sove.
Ne odlaze nade, kad druge doplove,
sunce nije krivo što ću ja bosu,
spustiti nogu na obale nove,
hoću li još jednom osjetiti rosu
koja nema na što da padne.
Znam sigurno da ću moći,
sve još milion puta isprobat'
vidim li tvoje srećne oči,
i tihih koraka oprezan bat
čujem, za sudbinu treba
ukrotiti meleće,
eh da bar rosa padne na ovo cvijeće,
što čuvam za te,u sitan sat,
daleko je proljeće.
Нема коментара:
Постави коментар