субота, 11. јун 2011.

Kad porastem

Sve je ovo već jednom bilo
i ovo proljeće i tvoje krilo
i ova noć i taj tvoj pogled pun pitanja
posut svilom,
samo se ti nikad ne sjećaš,
poslije svih onih vječnosti u kojima smo
se mimoišli
uvijek iznova i iznova,
neko mora da te podsjeća
kako smo ovuda skupa već išli,
i isto ovako plašljivo, blizu nos na nos prišli
na milimetar komada rasutog proljeća,
i isto ovako šaputali pa ćutali dugo,
pokraj puteva suza i puteva voljenja
bile su nam pune oči i tada
vjenčanja ludosti i razočaranja punih grubosti
razvučenih u čitavu vječnost,
da pređeš napokon neki most,
da dotakneš najzad nečiji nos
i vječnost čekanja jednog trena
najljepše nježnosti
nikle iz nekog toplog korijenja
naših prstiju.

I isto baš tako imali smo izderana krila
i poderana koljena,
dok smo se sudarali
između vjetrova bijelih i vjetrova žutih
i bila si baš isto očarana,
na nekim slikama bila je ista posveta
i neko te već zvao, Voljena,
i riječima nježnim i uzdasima grubim
do pedesetogodišnjice jednog ludila
koje ne prestaje i kojem si se čudila,
bilo je,
i pratili smo se i po lukama i po peronima,
i pistama,
i bila je neka noć ovako ista
i hiljade njih naših,
i hiljade suza u tvojoj i mojoj čaši
u nazdravlje rastancima i sastancima,
i neki mrakovi puni usana punih
prezrelih ptica željnih padanja
u nečije kose,
željnih da im napokon neko pjesmu
izbliza čuje,
i pokretom bez riječi dešifruje,
kroz neke veselosti i igre proste
bilo je.

I padale su padale te žute prezrele ptice
parale najnovije, ljetnje šešire i haljine neba,
tražeći ispod njih naše lice,
i tada nismo lako znali
od ovih hiljadu važnih stvari
koju nećemo a koja nam treba,
s očima punim sunca i kiša i kolača
i suvog hljeba,
s osmjehom lažnim trebalo je
i tad putovati putevima suza i mača,
rđavim prugama i tajnim puteljcima
šumskim od napuštenosti zaraslim,
da se pronađu prave riječi,
za neke potiske tajne i cvjetove s Karpata
davno oduvane čak dovde,
da bi srasli
i shvatili oboje koliko si mali,
i daleko i blizu i tamo i ovdje
kad ne umiješ u osmijeh nečiji da izrasteš
u neke čudne crne ptice,
neke mutirane laste
koje se nikad ne sele
kad umisle da su zvijezde
u nečijim očima što se prvi put ugnijezde.

Sjećaš se bili smo mali
neki ćoškovi zalutalog ovog istog svemira,
i tad si najljepše znala da okrečiš
zidove mojih popljuvanih očiju,
umazane i prljave od zavidnog svijeta,
i tad si umjela najhrabrije da spriječiš
pad pogrešnih kometa
koje bi ispunile prave želje pogrešnim ljudima,
i tad si se plašila zadnje stepenice merdevina,
i nisi mi vjerovala kad sam pisao
da si za korak sad bliže onim s krilima
da si najbliže najbjeljim visinama,
jer svaki hrabar korak ka nebu,
ka hljebu udvoje
je hiljade koraka
bliže bezbroju zagrljenih ljepota i ludila,
i dalje od ovog svijeta
zastarelog kalupa istog nepolomljivog
gdje je uvijek i oduvijek bilo važnije
drukčije od onog istog među sličnima,
i vječito važnije šta je čije od ničijeg
i vječito zanimljivije ono šta ko ima
od onog šta neko nema,
da baš sve to bilo je i evo opet smo
tu preklopljenih sjena,
opet tu ponovo.

Opet moram ispočetka da porušim
i zapalim u tvojim očima
te uredne, proračunate civilizacije
gdje divljina odavno nije kročila,
u te svjetlosne kule i lebdeće dvorce,
da te tužne kosmonaute razigram i podivljam
u divlje, pripite srećne Indijance
u neposlušne borce
u Eskime i nekrštena plemena
nekog toplog, jednostavnog vremena
što nisu
ništa toplije i nježnije, i čistije
od zagrljaja dotakla,
i sad opet moram
da te podsjetim u nekom kratkom pismu,
da sve ovo bilo je,
i da se nisi daleko od nas pomakla
da smo skupa već rasli
i te ljubomore i to suzno more
u tvojim dlanovima
i to tvoje krilo već sve to krilo je
i mene jer bio sam tu,
i pitao sam te isto

-Gdje to prestaju proljeća u nama
i počinju ljeta iza nas,
gdje su to ti čarobnjaci što sade i čupaju
ovo cvijeće i ludosti naših srca,
gdje to glavom mjesto nas lupaju
leptiri što su izgubili ljeto i glas,
gdje se to rukuju ruke sastanaka i rastanaka
prljavih i čistih noći
puni stopljenih duša,
umiru li to naša doba
s radostima naših zaboravljenih pokreta
il ostaju tu negdje u tebi i meni,
Odgovori mi bar nevješto, probaj,
ni ja ne umijem bolje
nakon svih ovih izbrojanih vječnosti,
prvo proljeće je koje se ne broji
nego diše,
napokon ja i ti
na nekom drhtavom umornom listu
u glavi opet piše.

Evo opet sramežljivo cure
potočići čežnjivi,
po koritima srca prestaju duge bure
između toplih i hladnih soba
putuju neke vječne topline
ispod zaljubljenih podočnjaka,
proljeće iznova oblači na sebe ljeto,
vječna neprolazna moda godišnjih doba
osmjesi gladni osmjeha
uokvireni hirovima neke svireposti očnjaka,
ma umijemo ti i ja ljepše,
hajde probaj malo drugačije
samo probaj,
te oči zelene, pametne, ratnički-usamljene,
zamjeni za neke žućkaste luckaste mačije
pune tebe i mene.

Sjećaš se one priče
Svi su isti i svi kao liče,
ma daj!
Postoje bezbroji susreta i osmjeha koji te sreću
s kojima svake noći možeš
pronaći novu sreću,
nova ljepša svitanja i još veća pitanja
što rađaju kraj,
a tek poneki osmjeh rijetki,
sav od neke zanesenosti crvene,
pun hrabrosti izgubljene u nekom čudu
koja ti za čitav život može ukrasti i tugu
i tebe.
I šta će sad tebi i meni ta nova sreća,
i ti neki novi,
kad se i najčistiji osmjesi i najnovije cvijeće
zapletu i izgube između sunca i smeća,
mi se bar znamo od vječnosti
i koliko smo prljavi i koliko puni svjetlosti
umjeća i htjenja,
onog što se nikad ne mjenja
i u dušama mora i u očima stjena,
jer široka je to staza talenta
umjeti i htjeti
među ludama razlikovati lude,
i među ljudima razlikovati ljude.

Osvitati pun nekih iskidanih najtiših žica
po kojim su najljepše pjesme svirane
o gnijezdima punim nekih
uplašenih ptica
zarobljenih u strahu da nikad
neće poletjeti,
a trebalo je samo malo umjeti i htjeti
dok se dan susreta i leta
hladio u kapima kiše na zamišljenom staklu
da li probati biti srećan i u paklu,
rasti pa i ka manjem, ali rasti
od vjetra naučiti kako se
gubiš u nečijem malom dahu,
probati čak i kradom
dok ne pukne predskazanje Banatom
kako će Tisa jednom da Dunav mimoiđe,
kako je sve ovo već bilo
i opet će da dođe
neko nekome.

Jer ti i ja smo od onih cvjetova
što brzo venu i prolaze
izgube se lako iz ruke,
al mirišu, mirišu na svjetove cvjeća
koji tek dolaze
i vječno se sreću kroz nove perone i luke,
na dugim putevima vremena
gdje zvjezde vječno trepere i jecaju
za tim ludilima koja su se usput zagubila,
za onima koji plove i onima koji pecaju,
kroz načete, polomljene suncokrete
od pogrešnih sunca
i ljetnih oluja
potrovanih pogrešnim rastom,
al nikad, nikad nije kasno
da se opet poraste
u nešto prekrasno,
kao što ja opet rastem u osmjeh tvoj.

I obrisao sam ti i tada
kao i sada što ću
ovim rukavom što se iskrenost zove,
obrisao sam sve one prljave vjetrove skotove
i sve one kišne plotove
pod kojim si s dlanovima na očima
stenjala,
i samo sanjala kako si se prvi put
s krilima vjetrova penjala,
a samo se tuđim snovima sklanjala
i sklanjala,
sad evo opet ću da ih obrišem
sve, a ti piši, piši,
i napokon poslije svih budućnosti
pogrešnih sanjaj svoju pravu i diši,
a ja ću da rastem,
dok ne urastem u najmanju nježnost
u jednoj riječi razumljivu
na stotinu jezika,
i ako opet pogriješiš,
i ne shvatiš, ja ću da obrišem,
ne brini,
za to služe kiše i razumi,
pa ti opet slikaj, šta želiš slikaj,
i samo ne pitaj
kad ću da odrastem,
jer evo rastem i rastem,
al jedino još to ne umijem,
prepun sreće i mašte što znaš me
ne umijem da odrastem,
niti to da poželim,
od svih rastenja umijem najljepše
samo da porastem u tvoj osmjeh,
i to me, samo to me
djetinjasto i neodraslo veseli,
i to me, samo to me
pametno i odraslo od tebe dijeli.