недеља, 27. јун 2010.

Lice

Necija koljena po mom nebu
prvi put su pazljivo puzala,
necija ruka moje zvijezde
okrugle i glatke
najljepse je iskrzala,
da lice na zvijezde,
da imaju krake
koji radjaju vesele zrake
s krilima.
I citavo nebo je u zagrljaj
jedan stalo
mjesec je k sebi povukla plima,
neko je svoje oci
na mom licu probudio,
i u meni jedno proljece
tiho, davno ukroceno
opet je rzalo.

I sad mi taj neko
na tebe tako lici,
tebe sjajnu i izmastanu.
Te ruke, te oci,
ko bi se tako usudio
i malo maste s dodirom
svile posudio
toj davno zamisljenoj prici.
Ko bi sem tebe
moje ruke srecom tako
lijepo umastio,
moje snove
kolacima od blata castio
i u meni sunce jedno nalozio.
Ko bi ove razbacane stijene
sto lice na mene
ljepse skupio i ukrasio
u tvrdjavu novu do neba poslozio.

Samo ti
cije ruke nisu od prstiju
vec sarenih ptica,
ti koja mjesto lica
imas svemir pun prostora
za sve tuge i tisine ravnica,
sto ispod hiljadu brezinih kora
gajis dusu koja mirise
na tople kamine najhladnijih zora.

Samo ti
sto moje nenapisane rijeci
mozes da naslutis
Ti
sto moje precutane rijeci
umijes jos ljepse da ocutis.
Ti
cije nebo se od svijetlosti lijeci,
uzmi moja rimovanja
za svoje ponocne harmonije,
zbog svega sto nikad bilo nije,
pusti da ti nacrtam
nasmijana lica
preko svega sto misli
tek da tuguje

Da ti pokazem druga neba
puna tvojih leptira
i krilatih lica
Da ti uvijek dodjem
s buketom proljeca
i predam ga tvojim
rukama od sarenih ptica.


Africi na jednim prstima

субота, 5. јун 2010.

Sramota

Sramota me je što mojom starom ulicom
ispod mog prozora,
ne prolazi više ni moja želja,
sramota me što u svom džepu imam
gomilu papira i nekih podsjetnika
i nijednu iglicu bora,
sramota me je što mi treba slika
da bih se sjetio nekog lika drugara,
i što bar jednom mjesečno ne nosim
miris iz sela.

Sramota me što više ne učim da letim
na livadi gdje sam leptira
prvi put ganjao,
sramota me što se više ni ne sjetim
da sanjam brežuljak na kom sam
učiti sanjao,
sramota me što ne znam ni koga,
ni kako za to da krivim,
što ni moj najmanji san
na tom brežuljku više ne živi.

Sramota me što više ne gledam
kaubojske filmove i navijam
da indijanci pobjede,
sramota me što ne vjerujem više
da maslačci, kad pobijele i osijede,
postaju krila leptiru,
sramota me i što više ne vjerujem
da najbolji ljudi, kao brkate dede,
nikad ne umiru.

Sramota me što me ptice moga neba
sve teže razumiju,
što me cvjetovi i većina trava
više ne poznaju,
sramota me što me mrvice hljeba
u rukama mrava,
više na igru ne zovu i ne raduju.

Sramota me je i toga
što znam baš šta je sramota,
i što ću i tebe između ostaloga
što ovo čitaš, sad rastužiti malo
za jedan dragocjeni, trenutak života,
dok se negdje sunce baš jako smije,
i sramota me je sad
i čitave ove pjesme sjetne,
sramota me je jednostavno što
sam sve više čovjek, a sve manje dijete,
zar tebe nije?


p.s.
al nije me sramota što ipak znam
da kažem da me je sramota,
i ovo za najmanji san baš i nije istina