Krila

Nisam se ja nikad volio
družiti sa oblacima,
al’ drugi bi me digli do njih,
oni drugi s kojima
sam se baš volio družiti
i djetinjasta čuda u njima,
o kojima bih prošaptao poneki stih
sanjivom mjesecu s kojim sam se
baš volio opružiti
po livadi nekih vlažnih očiju
sve do sunca koje maramicu
za sve vlažno ima,
od kog sam učio kako osmjeh
iz kriške neba iskružiti.

Nisam ja nikad umio s riječima
činilo se to možda onako
kao kad se trava pogleda sa krova
pa se ne vide travke i djeluje gusta,
volio sam samo od prvog dana
igrati se sa onih trideset i kusur slova
kad me knjiga moja prva nova
s njima i slikama to naučila,
nisam to ja pisao pjesme za vaša usta,
već gađao slovima osmjehe
nekih zvijezda,
dok se gomila ne bi smjeha
na vaša lica sručila.

Nisam ja nikad imao krila
niti nešto mnogo želio da letim,
pa i ako sam letio malo,
to su tek kratka lebdenja bila
između dva zida moga srca,
lebdenja sa nečijim
zmajevima otetim,
s čarolijom nekih plašljivih vila,
nisam se nikad usudio
za let po planeti,
možda da sam malo više
hrabrosti imao,
možda bi mi negdje i orlovska nicala,
al’ mene je previše
kiša svih očiju ovog svijeta doticala
i uzdah stvorenja
što zemljom pužu,
ja sam se uvijek više divio pužu,
neg’ jatima ptica,
jer padati je lako, kad krila imaš.

Nisam ja nikad nešto
ni volio leptire,
samo sam jednom načuo tako,
da onaj nježni prah
s njihovih krila
s najljepših zvijezda se prosuo
i dopire,
i da se svim zakonima
nježnosti opire,
a volio sam oduvijek jata zvijezda
i sve što nježno poput njih sija lako,
pa sam i počeo tražiti tako
te krilate bube,
i možda ih zavolio, a da još ne znam,
samo da bih neku zvijezdu
malo dotak’o,
i njenim prahom
raznježio sve one koji me
i bez krila ljube.

Ljubav

Kad bih ja bio ti,
a ti bila ja
manje bi bilo suza,
u tvojim očima koje bi bile moje
i mojim očima koje bi bile tvoje,
i mogao bih kraj sebe ponosan stati
grleći se tvojom rukom,
sav malo crven i malo plav
što ne znam gdje počinješ ti,
a gdje završavam ja,
i mogao bih tvojim ustima reći
da, to je ljubav.

Kad bih ja bio ti
pogledao bih mene tvojim očima
i vidio tebe na slici
u ruci mog srca,
i vidio čovjeka na raskršću
mnogih sokaka,
koji zna koga čeka
dok leptire liječi i s njima oblake jede,
učeći ih kako samoga sebe
u drugima prepoznati,
u svijetu od varki što je istkan sav
i kako da i travi prećute
da, to je ljubav.

Kad bi ti bila ja
pogledala bi sebe mojim očima
i vidjela ništa ne bi,
ništa osim jednog malog sjaja
u sivilu prohodalih magli
sa puta iz jednog izgubljenog kraja
puta što nagli ka tebi,
i vidjela bi san toga puta
u kom sanja da postaje most
tamo gdje prastajem ja,
a počinješ ti da plutaš,
i govoriš mojim ustima
da, to je ljubav.

Kad bi moj san bio tvoj san,
a tvoj san, moj san,
ja bih bio ti,
a ti bi bila san,
i desio bi se takav dan
kad shvatiš da se sunce rađa
i u nekim ljudima,
i da takvo sunce rađa
takve dane,
dane kad je najljepše grudima
sanjati
od čudnih suza prljav,
od ludog osmjeha krvav,
kad riječi izgovore sebe same
da, to je ljubav.

Kad ne bi bilo riječi,
da li bi svijet bio ljepši,
da li bi tad ja bio ja,
i ti bez imena bila ti,
kao to drvo pred tvojim
i mojim prozorom
što ne zna kako se zove,
i da li bi mi bez imena
pod nekom istom korom
bili isti mi
i taj novi svijet
bio opet naš čitav,
da l’ opet bi bili tako drugačiji
imali srca koja u istom snu plove,
da l’ bi opet u svijetu bez riječi
nekim drugim putem ti
morao reći,
da želim da znaju i kažu svi
da, to je ljubav.

pisano onima koji razumiju