понедељак, 4. јун 2012.

Najveće djetinjstvo

Tamo gdje svi nevješto čuvamo
ispod trepavica
neke mokre tragove neba,
i neke nečujne oblake i ptice
odbjegle iz naših ruku prerano,
tamo gdje smo prvi put voljeli tajno
sve ono što i ne treba i treba,
i mračno i sjajno
naučili da šapućemo i režimo,
tamo sam prvi put s tobom
probao da pobjegnem od djetinjstva,
i evo još uvijek jednako trčimo
jedno za drugim
i jednako bježimo.

I eto ni sad mi nije dovoljan
ni korak ni metar,
već nešto veće, veće od sreće
što ne staje u oči i uši
s čim bih da izbrojim sve to
gdje sam jureći te stizao vjetar,
i započinjao vječito novi, topliji svijet
s temeljom na svojoj i tvojoj duši.

I još najčudnije umijem
da ti poklonim najmanji cvijet
što najviše znači,
i da ti na ruci nacrtam
sat što ne govori vrijeme,
već šapuće ne plači
kad svud okolo mokre oči golubova
tuguju dok juriš i odlaziš od djetinjstva,
od mene
na početak nekih novih, odraslih snova.

I još najljepše umijem da ne dam
da odeš
daleko od mene, od ovih
nespretnih, divnih koraka i riječi,
daleko od ove
posljednje,prave slobode,
išaranog zida želja što se ne kreči,
ovih žutih, plišanih meda
punih mrvica snova i stiropora,
jer s kim ću onda da se krijem
s kim ću onda da se tražim
s kim da podjetinjim
ovako ozbiljno kaži,
od onih strašnih bora
do ovih nježnih, tepavih laži.

I eto, priznajem nikad nisam
bio tako
zaljubljen do ušiju, do bola,
mada vječito zagubljen
u nekom pronađenom srcu
na nekom drhtavom, tuđem putu ka sreći
dao sam uvijek sebe bar pola,
i na kraju s još više snova
ostao čitav i još veći.

Zato ostani tu do kraja
gdje daljine ostaju u nama
gdje najteže ozbiljnosti počinju
uvijek od djetinjastih ljepota,
jer najveće djetinjstvo još smo nas dvoje,
kad se sretnemo između
naših mokrih očiju,
pa izmješamo te vodene boje
u vrtešci zagrljaja i života.