четвртак, 14. јул 2011.

Najjače nebo

Vidio sam ptice na njenome licu
U očima korale, tajne morskih trava,
Čekao da sve ih dovuče u našu ulicu
Rekla je ne mogu, teška mi je glava.

Rekao sam gledaj, gledaj dublje, jače
Ne daj da se zvijezde nebom bez nas kače
A ona je ćutala, ćutljivo malo pače,
A negdje duboko, znao sam da plače.

Parao sam zvijezde, leptire ubij’o
Pa s njima sve otrove u snove joj pretvar’o,
I sve ih u njene džepiće tajno sakriv’o
Na kraju se sav, od tajni išar’o.

Rekao sam ne daj, ne daj malo jače
Da nam nebom lako, tuđe kiše kače,
Pomozi mi vidiš mogu biti plava,
Rekla je poslije ću, puna mi je glava.

A onda su ptice ukrala nam nebo,
Zaigrale po zvijezdama što mogu najjače,
Zaboravih tad, šta sam najjače treb’o,
Da je na tom nebu, zagrlim još jače.

***Eto, sto peta, javno objavljena....zabrojao sam se kod
neke pa ne primjetih stotu. Izgleda da sam prestao da brojim
poljupce i pjesme...da ne pomislite da je tako sa onima koje volim
i pisem im pjesme...njih ne brojim, njih volim.

Od tih 105, 50 ce biti objavljeno u zbirci koja se sprema na svjetlo dana
za Knjizevnu omladinu Srbije.
Od tih 50 ja se nadam da 25 ima kojima ne bi zamjerili ni najveci kritici,
i nosozabadala...al najvažnije mi je da ce mi oni koji me poznaju, reci
da im se jedna bas, bas svidjela...da imaju svoju pesmicu a moju.

I eto mogu ja i kratku da napišem, da mi ne kukaju svi da zaspu do
pola poema. Sto kaze Balasevic, kod mene se u pjesmi i rode, i krenu
u skolu, i zaljube, i odu u vojsku i vrate se, i ozene i odu u penziju, i
citava prica...Da to su poeme. Mogao bih ja tako svaki drugi dan da napisem
ovakvu Santicevsku, il bar sedmicno...ali..Ove kratke mi dođu kao poljubac u
petnaestoj naspram poema koje su kao romanse za pola života.
Sad ukusi su razni, možda neko prvo preferira :-)
Hvala Vam svima koji me citate, i podrzavate u ovome.

недеља, 10. јул 2011.

Kada je cvjetao svijet

Vrijeme je cvjetanja i uzletanja,
oslušni
te gomile krila sa Nila
kako dižu oči naših gusana
što kreću da se vrate
pjevajući pjesmu
koju ne umiju da shvate
o nekom svijetu što se guši
s hiljadama pokislih, zalutalih usana
što na leđima vuku vreće poljubaca
s kojima se njihov svijet pati i ruši.

Primjeti horde umornih mravića
i gladnih crvića,
što gledaju pobožno u oči naše,
napusti pogledom te zvijezde
poremećene vatre,
ne daj da te plaše
pozlate šupljih zuba,
drveća mrtva što prodaju ljubav,
ne daj da te prezir njihove šupljine satre
u ćoškove odbačenog cvijeća
koje bi neko drugi luđi
po cijenu života krao,
sjeti se, svako se toga sjeća,
kako ovaj svijet ima drugačijeg cvijeća,
kako je ovaj svijet za nas baš cvjetao.

Ne moraš da razumiješ pauka u ćošku
njegove tajne veze, jačinu mreže
i s kojom željom sve to veže,
ne moraš da shvatiš
ni rijeku mutnu, nadošlu
ni njene divljine,
ko ih to preže, za šta i čime,
ne moraš da umiješ da osjetiš
ove šupljine u nama,
osjeke suza i plime
i zašto smo zbog njih
uvijek tako isto puni,
a tako različito na hiljadu načina šuplji,
i te gomile tajni praznina,
zašto nečija šupljina prazninom odzvanja,
a nečija umije beskraje da sanja.

Ne moraš da saznaš
zašto su nekada neki mudraci
od glupaka sa srcem gluplji,
u ovom svijetu cvjetanja sloboda
dok po tebi stado tačkica
iz tuđih čežnjivih rečenica hoda,
samo, sve svedi na to koliko želiš
i koliko trebaš
da otkineš malo sa sebe tog viška neba
i umotaš u njega par bačenih sjemenki
cvjetova il zvijezda,
pa probaš da prodaš,
u bescjenje prodaš,
nekome uvijek nedostaje i treba
i cvjetova i zvijezda
neko je uvijek na kraju tek
svog nekog ledenog doba
il na početku toplog svijeta,
na zamahu cvjetanja i poletanja,
jer i ova planeta se u lopticu
plavog cvijeća smotala,
i cvjetala, i čekala na nas.

Pogledaj neke svoje
najdraže ruke često,
zagledaj se dugo i duboko,
da vidiš čime to neko
za tebe pravi u svijetu ljepše,
šarenije mjesto
zagledaj se i dublje dodirom
kože svojih ruku,
u tu laticu istine tih
što ne umiju kad odu da budu daleko,
tih dragih ruku što umiju
da ti oči razalate, pa ponovo poprave
iz hiljada malih zvjezdanih šrafova
i komadića svjetlosti,
pa ti u njima rascvjetaju još zelenije
i još zgaženije trave,
od još luđeg valjanja i sanjanja
da im nemaš šta na toj divnoj igri
da oprostiš,
prepun cvjetanja iz još zelene glave.

I ne daj, nikako ne daj da ti te divne,
krupne suze skrate i suze,
da te lažu kako se suvih očiju
cvjeta ljepše i jače,
ne daj do zadnjeg grebena
svoja mora slana,
ne daj ni metar svoje mokre sreće
da neko drugi za tebe otplače,
možda pokvasi slučajno neke tvoje
vatre najveće,
sačuvaj za doba ponora, bora
i samoće,
i ovaj svijet je sebično čuvao
kroz lave i tame, vatreno cvijeće za nas,
za ono naše vatreno sutra
za ovo naše mokro danas.

Pokvari često te brojčanike i sat
u svojoj glavi,
i podmaži te umorne zupčanike
u tim crvenim lokomotivama s usana,
vagoni nečijeg sivog neba čekaju
tvoj voz plavi,
da poplave da zaborave novčanike
pune ubijenog drveća, mumija listova,
prozori nečijih kućica i vozova
čekaju tvojih očiju blistanja,
tebe traže
i čuvaju jednu tajnu svih velikih cvjetanja,
poletanja i maštanja,
koja kaže-
ne rasipaj predugo krila i latice
po pogrešnim pistama i baštama.

Koliko je samo slika ružnih slikano
po pećinama
koliko se prilika tužnih, samih izgubilo
na slanim horizontima,
da bi tebi neko najljepšim riječima rekao
kako je sretan što te ima
među svim tim izgubljenim gostima
u tuđim srećama rukama, i cvjećima,
jer i ovaj svijet se rodio s prevelikom
željom i tugom
za velikim, toplim riječima i susretima
i bio prvi romantik u ruci sa cvijetom,
čekajući na uglu zvjezdanom, na nas.

Pa opet ovo nije pjesma za njega,
ni za nas,
ovo je pjesma onog našeg jata gusana
sa Nila što se vraća,
i što polako u letu sebe shvaća,
pjesma njihova koja te podsjeća
koliko je dobro
kad imaš čemu da se vraćaš
poslije svega,
i koliko smo najviše od svega
rođenog,
mi rođeni najviše zaljubljeni
u te velike umjetnosti susreta riječi i usana,
puni ludosti,
izgubljeni čitav život
učeći se vajanju ljubavi
i ljubljenju njene mudrosti.

Ovo je pjesma koja te podsjeća i moli
da odoliš zaboravu, da ne zaboraviš
sva ona cvjetanja i seobe cvijeća,
iz šuma iz mašta,
do ruku do bašta
do trenutka kad ti neko pokloni cvijet,
jer tad moraš, najviše od svih da znaš
kako je za nas cvjetao ovaj svijet.

Posvećeno proljećnom cvjeću koje umije da
cvjeta snažnije i bude prvo u svojoj generaciji

субота, 2. јул 2011.

Vječni let

Na kome se to lome zlatne ploče neba,
u čijim zagrljajima praznim i gluvim
neko umije jače da plače očima suvim,
nad kojim to grobovima zvijezda
neko tek pjesmu najljepšu hoće da počne
i veseo dan kad odlaze slavuji.

Kuda se to ne odlazi bez mape povratka
dok se boje neba i šuma roje i mute
na suzama ostavljenog dovratka
kompasi ostavljeni vise i ćute,
ko da im objasni one čija putovanja
više ne trebaju pute,
ni vibracije polova ni suton mora koje bruji
pod načetim nebom,
nad začetom pjesmom u vječnost ćutnje
odlijeću raspjevano slavuji.

Čijim to očima svjetlosti zatamnjene
putuju najdalje,
po usnama mora
čun nota života krstari
u neke uzdahe dublje, neke obale plavlje
negdje na pjesmi gruboj
slomiti se mora,
dok se nova sunca kupaju u oluji
za ljepše prelamanje i sunčane dane,
mladost najbrže s naličja kraja stari
u uzdahu s kojim izdišu slavuji.

Zašto to najjače zadnji put iz beskraja
zvijezda otkinuta, zbunjeno zuji
nad zagrljenim biljegom prekinutog zagrljaja
šta to nema ljubav sa ljepotom,
šta to nema svjetlost sa životom
kad u pjesmi bez ljubavi i sjaja
nestaju sjajni, zaljubljeni slavuji.

Kome to mirišu otkinuti cvjetovi
s peteljki uzdaha
čemu lavež želja napuštenih
još za čoporom vjetrova žuri,
Prošapući nešto za pokoj proljeća
i kad prestaneš da se sjećaš
da pjesme njihove osjećaš,
biće još nečeg sitnog, pokislog
iz krošnji očiju krilato da pojuri,
jer nismo mi bili jedine oči i noći
čiji su nestali mladi slavuji.

U sjećanje svim prerano otišlim pjevačima, slavujima,
skitačima vječnošću