Cunami

Kad me razvije vjetar istočni,
kao zastavu neku osvajača surovih
preko ovog grada,
koji čeka zemljotres tišine odavno,
kad ostanu sami,
želja i zalazak sunca pun nada
uhvaćeni između dva brežuljka
iznad tvojih i mojih usana.

Kad potrči lišća parada niz ulice
kao suze niz tvoje lice
boje odlaska
izgubljenih zvijezda u tami,
kad me taj vlažni puteljak
na tvom licu, zvani bol
sravni sa zemljom kao Cunami,
taj komad zemlje Balkana
u grudima mojim koji liči na srce,
do jutra će da potamni,
kao dukat starih carevina.

S priznanjem bez slova
skočiću ti u zadnji džepić duše,
kad se stepenice do nas sve poruše
pod teretom dana od olova
biću samo svoj,
pred nebom malo njihov,
pred tobom tajno tvoj.

Laste

Da l’ se baš sve laste
vrate kad odu jugu,
da l’ sve baš zapamte
put ka kući, tu daljinu dugu,
da l’ se izgube neke, zaljube
u letu po nekom ljepšem putu
po začaranom svijetu topline.

Kad ih čujem srećne, piskave
pod strehama kuća starih,
u granama proljeća stare šljive,
u vrbaku punom mulja, žabica malih..
A znam vidjele su palme,
lovile mušice čarobne,sjajne
na obalama rajskih boja,
pitam se da l’ duša ljudska, pokoja
umije da sraste,
poput laste i njenog doma.

Brdo malo

Mre sunce iza bijelog obronka,
porušenog pejzaža djetinjstva,
uzdah ne čujem umornih duša
od šuma plahih, drhtavih šumaraka,
zemlja je ova u mom srcu sad sva.

Da bar me mogu odvesti nebom,
svjetlucave, truckave zvjezdane kočije,
tamo još samo hiljadu i jednom,
da pronađem sve svoje snove dječije,
i pošumim goleti svojom punom dušom,
i ugrijem još srce veliko nečije.

Po plotovima mašuć krilima cvijeća
još vidim pijetlove što život bude
i miris piljevine isječenog drveća,
kao da opet grane šumske gude,
i svud me sjeća, i sve me sjeća.

I ne plačem što neću i što ne mogu,
već ne dam se duši još samo malo,
dok ne odletim opet po zadihanom svodu,
tamo gdje stanuje jedno brdo malo,
da po njemu padnem od sreće s nogu,
i nastavim san započet odavno.

Nemaju vremena

Zalud sijaš topli cvijete s istoka,
zalud žmirkate pahuljice nebeske,
mnoge oči ovdje nemaju vremena
da gledaju vaše igrarije božanske.

Zalud mirišu zreli jorgovani proljeća,
zalud pjevaju žune, vesele grlice,
njihovu sreću duša ne osjeća,
čovjeka kojeg grle hladne ulice.

Ples vila u krošnji nemirnog drveća
nije njima uzrok nemirnih noći ,
plaši ih samo gladne djece jecaj,
i starica usamljenih suzne oči.

Zalud lijete tužne kiše sjevera
i dižete blažene mirise sa zemlje,
njihove suze s vama sroditi se neće
oči nijhove umorne, kroti zemna prerija.

Vazduh zlatnih polja s okošenim sjenom,
daleko je ostao u vremenu i prostoru,
miriše samo katran i magla s pepelom,
u lakim snovima o plavom moru.

Zalud ih katkad sretnu drugovi iz klupe,
da prozbore dvje, tri riječi seoske,
brzo izgube te misli razasute
sreću kao nekad klikere porculanske.

Zalud ih muče besane noći kasne,
šetnjama u nestišljivom umornom mraku,
u kom iz magle sijaju sijalice masne,
krijući iz visina mjesečevu zraku.

Ponekad se sjete svojih livadskih korijena,
dok trče uzavrelim, izlizanim betonom ,
nemaju vremena sem telefonom
da osjete čežnju dragih staraca,
da im odu prašnjavom kaldrmom.

Voz

Predvečerje, tišinu žutih polja,
ritmikim iskona tjera priča,
željeznih točkova i glatkih šina,
na livadi crna, vrana pokoja,
bježi i uzmiče od piskavog kliča.

Voz i ljudi, teku niz prugu,
kloparaju spone starih tračnica,
što nose u sebi suze i tugu,
prošlih vremena, združenih predaka,
prođoše i ona sad su daleka.

Tuga, pokraj pruge razasuta,
paljevina sela, klanjaju visini,
ima li suze iskrene da zaluta,
natopiti zemlju što svježe se dimi,
i osviće u mukla Kosovska jutra.

U trenu, zemlja olovo nebesa guta,
Isusova vina već je u njoj dosta,
sa mosta, voz ka rijeci zaluta,
šta osta, biljeg pokraj puta,
jedan kraj drugog čun i voz pluta.

Svakog dana na polju nova cvijeća,
makovi i božuri pupe bez prestanka,
i samo to crvenilo stalno podsjeća,
da se budim srećan ,
zbog mirnog uranka.

Bombardovanje Jugoslavije ’99.

Neću vam reći

Ne, neću vam reći da sam Srbin,
ne da bi me mrzili,
da bi mi misao ponosa utrli,
neću da vam lažem,
rećićete da slobodom smrdim.

Ne, neću da kažem:
-Ovo je moja ponosna zemlja,
moje lice sad tugom sija,
neću od vas, dobre riječi sem,
ne dirajte, to je moja nedođija.

Ne, neću da priznam,
da izrečem to je Srbija,
možda je to zemlja što drukčije sija,
al neću to priznanje,
neću da budem ponosan i sam.

Pustite me tog iskušenja,
neću vam reći, ja sam Srbin,
za mene su kletve, vaši pozdravi,
umoran sam da suprotno tvrdim,
a velika su moja htjenja.

Ne, neću vam reći da sam Srbin,
ne jer ne želim prerana zrenja,
daleka je zemlja čiji sam sin,
moja desnica bez lijeve ništa ne mijenja,
ali ja za promjene ne molim.

Ne, neću vam reći da sam mirotvorac,
vi ne želite takve, neopake,
jer vi ste pohlepnik, ruke prejake,
vama ne treba zidar da zida dvorac,
a’ u meni se ne krije plaćeni borac.

Ne, neću da vas krivim,
moja duša je nad vatrom ogrezla,
otvrdla od mračnih osjećanja,
iako je ova zemlja spaljena, mala,
ja i njenog gareža volim dim.

Ne, neću vam reći,
ja sam ovdje jedini kriv,
znam da se rimuje kriv i Srbin,
ali ,draga bjelino, vi ste pakleni sin,
vrijeme će vas sve poreći.

-bombardovanje Jugoslavije ’99.

bio sam nekad veliki patriota :-)

Krugovi

Svi su crtali u toj školi,
male cvjetiće u boji,
u gnijezdu male ptiće,
kukuruze prostrane ravnice,
a ja sam samo šarao krugove,
kako crtaju u Bosni
jabuke i divlje kruške,
i sanjao male zatrčane drugove
kako nose drvene puške
kod stare, velike bolnice.

Tuđi su te jeseni bili opali kesteni,
moje pečurke kasne zalud su nikle
na stijeni, tamo negdje.
Svi su vozili iz škole velike bicikle,
a ja kući polako maštao pješke
s jednim novim drugom po sred ceste,
gazio neke ogromne, žute listove,
i pričao mu svoje igre i snove,
te devedeset šeste.

Budio sam se želeći jedan pogled
s balkona,
uramljen lišćem niskih topola,
na verandi tuđeg doma,
tražio sam bubice s mog trotoara,
i gledao na ulici lica malih Roma,
kako sve više liče na moja,
dok prose pet dinara,
i moje tiho- nemam, bolan.

Bulevari su mirisali na ugalj
Vojvođanske zime,
a ja sam tražio ulice uske, male,
gdje možda duva ipak čist vjetar planine,
prvi put slušao na pruzi
šta pričaju beskrajne šine,
pisma mi neke smjele djevojčice pisale,
a meni bilo glupo, govor taj,
sve njihovo to, dva imena, neko srce,
ma daj,
ja sam želio samo malo tišine,
i tražio slične krošnje, hrastove
iz Katine Dražice,
i pjetlove s puno crvene krijeste
da ih zadirkujem,
ma jeste,
bio sam drugačiji malo
te devedeset i šeste.

U školi su govorili, on je izbjeglica,
a ja sam bio onaj isti,
s manje igračaka, s više suza bistrih,
sa isto petica,
s manje osmijeha,s više misli.
Moj džak nasmijanih lica,
možda je i ostao tamo
između zgradica pokislih,
ko zna, sad je tuđi, nečiji...

Možda sam i bio malo drugačiji
kad su svi suncokret grickali,
u nekoj svojoj brigi,
ja sam kupovao suve šljive,
i crtao te svoje male krugove,
na adama Dunavskim
kao nekad one velike na crvenoj cigli
kad se bježi s klipama
u dječijoj igri,
možda sam samo čekao da me svi
iz te igre stignu,
možda su i stigli,
svi su bili za prvu ligu,
s njima sam uvijek bio isti.