ritmikim iskona tjera priča,
željeznih točkova i glatkih šina,
na livadi crna, vrana pokoja,
bježi i uzmiče od piskavog kliča.
Voz i ljudi, teku niz prugu,
kloparaju spone starih tračnica,
što nose u sebi suze i tugu,
prošlih vremena, združenih predaka,
prođoše i ona sad su daleka.
Tuga, pokraj pruge razasuta,
paljevina sela, klanjaju visini,
ima li suze iskrene da zaluta,
natopiti zemlju što svježe se dimi,
i osviće u mukla Kosovska jutra.
U trenu, zemlja olovo nebesa guta,
Isusova vina već je u njoj dosta,
sa mosta, voz ka rijeci zaluta,
šta osta, biljeg pokraj puta,
jedan kraj drugog čun i voz pluta.
Svakog dana na polju nova cvijeća,
makovi i božuri pupe bez prestanka,
i samo to crvenilo stalno podsjeća,
da se budim srećan ,
zbog mirnog uranka.
Bombardovanje Jugoslavije ’99.
Нема коментара:
Постави коментар