Novi Sad

Jeste čuli nekad za mostove
koji ne postoje,
a ti kreneš njima i ideš,
i dok ti drugi ne kažu da ih nema,
ti već stigneš gdje si htjeo ili nisi,
svejedno, ali si išao njima…
Mislim da se u ovaj grad najčešće
stiže sa jednim od tih mostova,
i badava oni njemu brojali i još ona tri
Željeznički, Varadinski i most Slobode,
s kojima se isto stiže, malo lakše čak,
al‘ čini mi se nijednim
ne može iz njega da se ode
lako a da vječno ne ostaneš malo,
na nekom Telepu, nekom Naselju,
nekoj Klisi,
i više ne znaš otkud si
ni došao, ni da l’ si ili nisi
odavde, jesi li, il’ nisi isti.

I mada ti u riječima bruje
neke šume,
neke zelene, bijele divljine,
za koji krug oko sunca
ove ravnine širokih ulica,
izravnaju ti i riječi
i brdovito, valovito srce,
prošire nešto usko od nadanja
između dva uveta,
i onda još lakše ideš
i stižeš, a nigdje i ne žuriš
ni na kraj ni na početak svijeta
i svi misle usporio si,
a u stvari niz neko brdo
ti i dalje u mislima juriš,
i nemaš vremena da im objašnjavaš
kako se u isto vrijeme
može biti, i Ličanin
i Crnogorac, Dalmatinac, Bosanac i Laloš
i kako možeš i šire i više od njih
da voliš ovu široku varoš,
od njih koji odlaze iz nje
jer imaju neke svoje mostove
koji ne postoje.

I stojim tako kraj one sunčane fontane
kod NISove zgrade,
i gledam kako promiču plavi autobusi
kao komadi Dunava,
i odnose ka Kamenici, ka Limanu,
Željezničkoj, Klisi
jata šarenih snova,
lica i misli
koje ko to zna, kome i gdje jezde,
i na čijoj se slici u novčaniku griju
za nečije dvije male zvijezde na licu...
I mislim svi kažu, nekud bi
nazad, nekud naprijed, nekud bolje
samo nekud dalje odavde,
a i Dunav šumi
o svojoj Crnoj bavarskoj šumi
a grli tako iskreno ovo ravno,
sneno polje,
i čini mi se da i on ima neke svoje
mostove koji ne postoje,
i kojima se samo dolazi
u Novi Sad i Crno More, i nikad ne odlazi.
I dok ulice
polako primaju neke
bezbojnije boje večeri,
i neki daleki svemiri
umiru u nekom Dunavcu mliječnog puta,
prolaze troje mladih i govore
-Kako nisi gledao zalazak sunca sa zgrade,
tog ni na Kosovu nema,
prosto od lepote boli,
mi smo sa NISa gledali već dva puta...
I pomislim IMA NAS,
i nade, da će ovaj grad
još neko svojim šumama, izvorima
i morima ostavljenim
dugo da voli.

A onda dvje tri ulice
široke skrenem,
i jednu s kockicama izbjegnem,
i eto me sa pjesnicima
sa Naselja, Podbare,
i razumijemo se klimanjem glave,
uz dvje tri ljute, žute
i miris kave,
i onda brojimo zvijezde
nerođene, plave,
i raspjevane barove i bare,
popljujemo neke kraljeve,
neke poštare, pa i čitav kosmos,
pohvalimo neka smetljišta,
neko selo, mrtvu pticu, neki zaljubljen nos
ćoravu ulicu i dosta nam,
a Novi Sad sve osluškuje
i sam nešto rimuje
na listovima preko Dunava,
s leptirima negdje kupuje skije,
u Austriji zimuje,
sanja kako negdje u Konstanci ljetuje,
a sanjam i ja...
A onda kroz Bulevar jednog kralja,
par širokih sokaka, i Bulevar jednog kneza
i eto me u društvu inžinjera,
graditelja bržeg, lakšeg, krilatijeg svijeta,
sanjaju mašine i daljine budućnosti,
neke kodove i brodove što
Kentaurama i Proksimama jezde
i zvijezde kroz koje se prolazi iza sebe,
i nadmudrujemo se i razumijemo,
mudrim osmjesima dugo
i crtanjem skica u vazduhu,
a u nekom oluku Instituta
kaplje i žubori mokri Novi Sad,
i opet sam sam, i tu gdje jesam, nisam,
sa njim sam i njegovim pričama
o podzemnim tunelima
i ešalonu oficirskih žena Varadina
na keju Racije smišljamo nove
operacije po popucalim dušama,
snjegovima što se prebrzo tope,
malo mu se na dlan popnem
preko Duge,
pozdravim nove labude
u Dunavskom,
a onda sam opet tu, i opet me ima
i čujem neko me pita,
što ne bih za Austriju da pravim robote
za eure, il u Katar, Arabiju
da malo skitam,
mladi smo,
da osvjetlimo pustinje
i razvlačimo žice preko dina za dolare,
a ja kažem- Ma jok,
ne da mi se,
nemam ja u sebi avanturistu, i srce skitnice,
a u stvari ne znaju oni
nit’ mogu da im kažem,
koliko ja u stvari volim
te dvije velike bijele ptice
u parku,
i još hiljade njih, ovih mojih u zraku,
i ovo ravno prostranstvo
kog bez nas nema,
pa sve ove namćore naše
koji nas plaše,
i ove fasade i pruge stare,
i kako jednostavno želim,
da moje ruke diraju sve to,
i uz naše dinare
i one gvozdene pare da ostare.

I onda u predahu, kraj neke trafike
vadim novac i čekam
u redu za novine i kesicu
mentol bombona,
ako imaju Odžačare,
i gledam malo onog Kneza i Teslu
u rukama,
i pitam se šta bi rekli...
Gledam Tesli oči
i vidim mu svu tugu i hladnoću
Kanade, Amerike, dubinu vode Nijagare,
sve usamljene noći,
smisao svih otišlih, uteklih,
i pitam se kako si mogao,
toliko biti sam, toliko vrijedan,
da bi te samo malo više voljeli
od ovog Kneza od kad te nema,
a možda je neka Ona,
čekala u Kninu, Banjaluci, Prištini,
Varaždinu, Novom Sadu
u ravnici Srema, il’ u hotelu Palas,
da ti čuje glas,
da dočeka Vas,
da joj sobu i čitav život
svojom maštom osvijetliš.
A nekim mostom koji ne postoji
on se otisnuo daleko,
gdje brod sreće nikad se ne vraća
i ne okreće otkud si krenuo,
i šapnem- Tesla, nigdje ja ne idem...
A prodavačica me gleda krupnim,
panonskim, uplašenim očima i pita
-Šta rekoste ?
-Rekoh, jedan Negro, i novine.
-Nemamo, Negro...
Mentol samo winterfresh
-Dobro, može.
-Koje novine?
-Dajte, neke s ćirilicom, Večernje...
I tako krećem niz Futoški put,
prevrćem oči snene
i sjene očiju neke Nje,
i mljackam winterfresh, svježinu zime
neke Njemačke, neke Amerike,
a udišem vojvođansko ljeto,
a ulice velike, a grudi velike,
i brojim ćirilična Ž,
kao zvijezde na stranici ekonomije,
nisam odavno ćirillicu čitao i brojao tako.
Crveno uokvireno kurs
-jedan dolar devedeset i kusur dinara,
nije lako znam, nit je bilo
ni Tesli ni Knezu,
a u luci Novi Sad
novi šuplji brodovi bacaju vječna sidra
i dušu vežu,
možda ima još neko
ko im zavidi, ima nas.

Takav je ovaj grad
i ova boja što se razliva oko njega
žutozelena
od sunca i Dunava iz pelena,
ta Vojvodina
prostranstvo svačije
za koje se lako vežeš
a kojeg bez nas nema,
i ako imaš smisla da u najobičnijem
vidiš malo ljepše, malo drugačije
ovdje ne umireš od gladi i bijede,
ovdje se umire od snova
ako sanjaš da odlaziš a ne odeš,
a moraš, baš moraš ...
A neki sanjaju uz neke svoje mostove
koji ne postoje,
kojima koračaju i ostaju tu,
i ne trebaju im drugi
da njihove snove ostvare,
jer takvi snovi
nikad na tvoje ne liče,
sem na onaj iz priče
o američkom snu,
kad imaš sve osim Njega i Nju,
sve osim neko oko,
neku ruku, neku usnu
neki Grad, neku Tvrdjavu.

Takav je taj Novi Sad
ta varoš mekog, dalekog i širokog neba,
dugih sokaka i širokih ulica
u koje se dolazi mostovima
koji ne postoje,
i iz kog se ne odlazi...
Ne odlazi, ako u njega znaš
da doneseš sve što ti treba...

„Frtalj leba, metar neba i pun šešir sna
...i milion rumenih ptica...“

...bez ptica ne može nikako,
ni to nebo ne bi bilo tako veliko.

Ni ova zemlja bez nas... ima nas.


Nisam odavno napisao patriotsku, ako nekom liči na patriotsku... da mi liberali ne zamjere, a radikali slučajno da ne pomisle da sam njihov.... još uvijek samo svoj

Poklon

Zalutaju tako nekad najljepši dani
kao ljubavna pisma u pošti,
adresirani baš vama
na poklon,
i sve pomišljate dok čekate
ispod nekih šupljih oluka neba
krivi su neki poštari pijani,
il’ na carini vaše sreće
neki psi, dresirani, loši.

A vi opet čekate, žmirkavi, produvani
na svom ulazu svijeta
da u sandučić se jedan
najljepši dan stavi,
jer znate sigurno da
vam je neko poslao,
i da stići treba,
a svijet poletjelih jezera i rijeka
iznad vas se od smijeha cijepa
i odvažno šeta
jer zna gdje se taj dan zaturio
a neće da kaže,
i po vama sipa i prkosi
iz korpe pune pahulja i leda
i mokrih konfeta,
i briga ga da l’ sipa
po pogrešnoj adresi.

Pa zalutaju onda tako
i čitavi radosni,
čudesni mjeseci
spakovani baš po vašoj mjeri
adresirani na ulicu
koja zavija odmah kraj vašeg srca,
i niko vam se i ne izvini,
što se izgube bez traga
i što pocrvene ona dva
mala, zelena slavuja
što se ispod šišaka jela kriju
i što naličje svih zlatnih julskih oluja
se izvrati
i vrati, u bijelim tišinama decembra,
a neko vam baš lijepo pisao, namirisao
čudesan smotuljak lijepih dana,
i spakovao u šarenu foliju
s cvjetićima crvenim
i srcima od srebra.


I kad pomisliš
da ti nikad više
neće pokloniti ona
najkrhkija, najnježnija jutra
umotana pažljivo
u onaj pucketavi, naduvani vakuum papir
što liči na neke ruke
oboljele od milion nježnih plikova
koje izaziva ona neiskorijenjena guba
mutirana kroz sve vijekove
i oblike i još se isto zove ljubav,
a ono sred pada lišća stanu jeseni
i svijet počne da skreće
i pobijeli
od nekih novih adresa
na papirićima s neba donesenim.

I baš par dobrih grudva
se može od tog skupiti
i lupiti u leđa onom
pijanom poštaru sreće,
i po onom starom panju
plavog neba,
da izlete leptiri plašljivi bijeli
i zima se kao vrteška
oko ulica zavrti,
a u tebi onda sto vatrenih
zmajeva i rascvalih majeva
krenu da rastu u jedan novi,
mirišljavi svijet cijeli,
i baš tamo gdje treba
da se na dva dijela
jedan san podijeli,
jedan mali anđeo škrti
pametno zašuti
i protrese neke nove ulice
i stare adrese
i neki svoj jedanaesti,
tajni prst provrti,
tišina se začuje od čarolije
na granici sna zašušti
neka mašna preko folije,
i neko opet jedan dan čudesan
na poklon pažljivo ti pakuje,
i na posveti piše
da želi da ti da
i još mnogo više.

Trag

Ne, ovo nije pjesma
za tebe koja čekaš
da ti neko obriše to
davno zaljepljeno
mokro proljeće sa lica,
i prelije iz korita neba
bar ćošak jata neumornih ptica
i par tek rođenih zvijezda
pod tvoja zadihana, umorna rebra,
prevrela od stihova
i muzike izmišljenog svijeta
u kome izgubljena,
među gomilama tuđih
ti svoju pjesmu čekaš,
i nekog svog.

Ne, ovo nije pjesma
za tvoju promrzlu, izgladnjelu ljepotu
gladnu toplih riječi i osjećanja,
onih što kažu da si
od svih zvijezda u grudima žena
baš ti ona najljepša
svega vrijedna,
koja se vječno sanja,
i voli samo jednom u životu,
ne ovo nije pjesma
koju ćeš da stežeš
nestrpljivo pod kaputom,
žureći kući,
koju ćeš
sto puta morati čitati
kad u tebi, neki balon,
pun kao nikad,
bez nje počne rasti i poželi pući.

Ne ovo nije pjesma,
za tebe koja čekaš,
i skitaš među stihovima
i riječima vječnim
i budiš se svakim jutrom
i pitaš neki planinski
il vjetar riječni
što me nema,
da dođem,
kao što dolazim svima,
skoro svima, oko tebe sretnim...
Eh,da
ovo nije pjesma za tebe
ali jeste pismo,
pismo kroz vremena,
koje će ti reći što se
eto sreli nismo
baš nikada.
Ako je stiglo do tebe,
do tebe iz ovog mog besmisla
hladnoće sjevera i vremena mača,
sve one riječi o ljubavi
pisane i rečene
za neko drago ime,
i sve one breze posječene
i ponovo uzgojene
kapima tvoga plača
u praznim lugovima grudi,
i sve te
proljetne zime
napokon imaju smisla,
jer na kraju ovog pisma
počinje nada,
za tebe, i ime kojem se nadaš,
nada koja se ne gubi.

Jer znam kako teško je
kad u trepavicama nosiš
težinu krila leptira
koji suncu mašu,
a svakog dana sve bliži si
zadnjem letu do zemlje
očima kad kreneš da padaš,
padaš najdublje u maštu,
maštu o tom letu udvoje,
i zato, zato ti napisah
ovo pismo nade,
jer sam umio da
gledam kroz sve svjetove
što će doći, i dalje,
dalje od ovog u kojem umirem sam.

Draga moja,
samotna ženo,
pišem ti evo pišem
najčudnije i najzaludnije,
otkad postoje riječi
šapatom u svoje gene
i nadom da neće
proći sve ovo neopaženo,
u ovom pismu koje više
na molitvu šamana liči,
šapućem ova slova u granicu snova
koja će da te pronađe
u tvojoj izgubljenoj priči,
i molim sve pjesnike budućeg svijeta
da moj šapat kroz sne čuju
i ne daju da iko spriječi
da ovo pismo do tebe stigne.

Ja koji sam rođen u vrijeme
bosonogo i tamno,
ja koji sam te sanj’o
tri hiljade sedam godina prije tebe
kao što ti sanjaš i izmišljaš sad
mene od mraka
u očima sklopljenim,
pišem evo tebi,
koju već beznađe od uzdaha
istih zima glođe,
tebi koja sumnjaš
u sudbinu i dobrotu ovog
rđavog svijeta,
ovo pismo je moralo da dođe,
baš onako kako sam ga zamislio
ove samotne noći
da preživi u duhu riječi
koje se rimuju i s tugom smiju,
ja koji prvi započeh ovu igru
samo zbog nas dvoje,
koja preraste kroz vijekove u poeziju.

Nakon svih onih velikih riječi
važnih poeta,
kojima si se divila
i svih poraženih, zaboravljenih
kraljevstva nada,
pisaca nezaboravljenih
što se kriju, pokopani ispod tvog grada,
ispod tvog svijeta
tebi evo pišem ja,
napokon mastilom jednog
pjesnika,
jer u moje vrijeme
slova nije bilo, imadoh samo
šapat, gene besmislene
i jedan san pun tebe.
I sada već sve treba
da ti postane, za korak više jasno,
sve knjige koje si čitala
i odgovore u njima pitala,
i svi stihovi kojima si se divila
onako javno i glasno,
bili su samo škola, koju si učila
za ovo pismo,
da ga razumiješ bolje od svega,
jer ti i ja rođeni bismo
u dva različita svijeta i vremena,
a bili smo i jesmo isto.

I vjeruj mi mrio sam, mrio teško
i izgnjio sa bolom bez tebe,
što sam rođen u vrijeme pogrešno
i sve dok mi bijele kosti,
nisu prestale da se sa korijenjem tuku
i oduvane biše u prahu, vazduhu
i rosi,
osjećao sam tu istu
čežnju koju ti sad nosiš u nosu i kosi,
i isto sam tako teško dis’o,
kad nemaš tu treću i četvrtu ruku
koja će da te nosi
i s tobom se ponosi,
kad se skupiš i polomiš u struku,
i zadnja misao mog praha
biješe ovo pismo.

A sada ako je stiglo do tebe,
i kad sam ti već
pomalo kao poznat i malo drag,
sada treba da znaš
da ovo nije ni pismo,
kao ni pjesma za tebe,
već poseban, kod i trag
kroz sva vremena između nas,
trag do tebe
tvog svijeta i osmijeha,
tužna ženo,
kojim krećem već sad
tebi, bilo jesen,
proljeće il zima,
i stižem za koji mjesec,
jer sad znam gdje te ima,
i ti sad znaj da mene ima.

I da znaš, rodio sam se opet,
i došao u ovaj tvoj svijet nemira,
samo zbog tebe,onako
zamišljen i snen,
pun nekog bajatog i starog svemira,
došao sam samo da kažu
bar jednom,
da to je onaj njen,
što ga je dugo čekala,
i nemoj da sumnjaš
da je nemoguće
roditi se dva puta,
kad je u pitanju ta
tajna koja se piše sa Ljubav,
vjeruj mi, damo zabrinuta,
da si ti čudo vrijedno čuda,
i da je bilo sve vrijedno,
sva ova vječnost, protraćena,
puna zabluda,
i rastanci tužni,
i neki slični mi,
da se pronađemo
napokon jednom,
dolazim....

Povislica srca

U zadimljenom bifeu
neba kraj rijeke
opet sviraju zvjezdane harmonike
pjesmu kraja svijeta
za pijane, zagrljene oblake
opet najljepše pjesme plaču
što ih ne pjevaju najljepša usta,
i najljepše duše
opet tuguju krišom
što ih grle bez duše
ruke strasti, pune kišom.

Čuješ li, Elja, te note što skaču,
ili se meni sve to čini
da jedna vječnost
je opet na trenutak pusta,
i opet sneno trepće
dan koji nije imao noć
i jutro koje nema sunca
zvjezdani orkestar opet napušta
par umjetnica, padalica kometa
za nove sreće,
čuješ li, Elja,
svi slavuji sad znaju
da si ta povisilica,
prve note jednog
raspjevanog srca
čije rime pokreće,
onaj Cis, onaj prvi stepenik
od kog se sve
u tonu sreće svira,
i nikad ne mjenja,
u ovim nekim, mekim
dušama stijenja,
i kad se zaboravi neki stih,
neki dragi lik,
uvijek se cijena bescijenja
na kraju bar
uzdasima sna plati.

Čuješ li kako komad juga
sred zime želi da se vrati,
tamo gdje počinješ ti
bez tuga,
u očima čitavo jato
srećnih lasta kriti.
Čuješ li, Elja, od jutarnje rose
kako crne dubine
najtoplijih rijeka
provlači sad pjesma neka,
kroz metafore
tvoje tamne kose,

čuješ li kako se
ova slova sad ponose
što ih tvoje riječi,
i oči nose
tamo otkuda smo svi mi
ovi tužno nasmijani,
pali odnekud gore
gdje se rađaju najveće sudbine
koje nikad ne umiru skupa,
čuješ li kako kišobran sna
opet šušti kao more
kod onih parkova i klupa
koji tek rastu
i cvjetaju u maštu
za neke nove nas
koji znaju kako da traju,
i na kraju svijeta
drukčijeg od ovog
gdje skitanja odisejama misli
na kraju uvijek
postanu pitanja i disanja
na prstima
što listaju zvijezde
iz nekih kosa pokislih.

Slutiš li da si davno
postala najdraži učitelj
jednog pisanja
i svijeta koji još uvijek
tvoj jezik ne zna.
Čuješ li kako
prečice od sna
postaju beskrajne staze
u proročanstvima
i let Ikara i put Magelana
još uvijek neko slijedi
i velike snove ima,
i ništa osim njih
i nekih mekih
ruku punih maja
s kojih ždralovi tebi polijeću.
Čiješ li, Elja,
ove balalajke oblaka
pune veselja
kako još sviraju
bajke bez kraja
i veliko nebo,
nad ruskom stepom
sad svemu lijepom,
šapuće imenom tvojim,
daragaja maja.

Jednoj raspjevanoj duši velikoj kao Rusija
i toploj kao Kuba

Adresa divne žena

Tu gdje se rukama pospanog oktobra
listaju zadnji žuti listovi
enciklopedije divnih žena,
gdje u malim kandžama od paperja
izleglim ispod krila
riječnog vjetra rastu novi kistovi
starih umjetnika
umazani i uvezani u munje zvijezda
i struje breza ratnika,
tu iako te magla prisavlja skriva,
znam, stanuješ ti.

Ti, izmišljena na početku srećne pjesme
s imenom proljeća,
nevješto odsvirane i zalutale
u jesen i samo njen Ce-mol,
ti, čija ruka na koži mladog ljeta
sve njegove zime osjeća,
Ti što umiješ da uslikaš
najsunčaniji bol
zalutalih oblaka,
i prekrojiš ga u mapu
lutajućih koraka koji se
pronalaze i raduju,
Ti o kojoj svi pjesnici jednom bar
u tajnosti pjevaju,
i sanjaju da budu, tvoj oktobar.

Tebi sad opet pišu šume Sibira
na najljepšim, žutim listovima
da im doneseš ime proljeća,
za tebe noćas galakasija bira
najžuću balsku haljinu
prošivenu od najljepše boje,
koja ide uz kose tvoje radosti,
jer noćas valcer na Dunavu se svira
i preliva u Savu,
i tiho teče notnim zrncima vena
nekog rapjevanog Srema
jer ove noći na Bečkom dvoru
takvih dama, za bal nema.

I noćas nek utišaju svoje boje
sve sebične, male zvijezde
što još nikad nisu klekle ni pale
za tuđe želje,
i za tren nek zaćute
sve mamine princeze
i prestanu da kmeze
sanjaju i slute
haljine i prinčeve svoje,
noćas svi počasni pogled
ka zadnjoj pošti sunčanog oktobra,
i adresi divne žene,
svi da vide kako iznad
i ispod kože izgleda,
kad si ljubavi i pjesme vrijedna.

Jednom, velikom srcu Srema

Bosna

1.
Sanjam je u najmračnijim morama
i najvrelijim snovima,
uplakanu raspojasanu i polugolu
sakritu i bačenu u žutoj paprati,
i sanjam je upregnutu, ukajasanu
na izgubljenim bogazama
u mračnim gorama
štraparsku, umornu, robovsku i carsku,
i sanjam je zlatnu sa krunom od vrba
i zarom od jela na prestolu,
s nogama obutim u kićenu rosu,
posvađanu u sebi i dobru sa svima,
izgubljenu u rukavima osvajačkih mundira,
jaucima rovova i molitvama
isplakanu do najtišeg plača,
tu zemlju ljubljenu i opjevanu
dirkama klavira
od Stambola i Beča,
tu zemlju, prekritu bosonogim srcima,
nažuljanu kudeljom požnjevenog smijeha,
predenom vunom s četvoronogih zvijezda
što mekeću na višegradskom mostu,
tu ludu hiljadu puta opjevanu
i tisuć puta opsovanu,
tu zemlju, Bosnu.

Sanjam je sapetu u bolu
među raspetim kandžama vijekova,
crnokosu od ugljene, rudarske tuge
zlatokosu od žute, tifusne duge,
i sanjam je kao šareno pero tetrijeba
zapeto u novu strijelu
malog dječaka,
što tek uči da nišani maštu,
a ne zna ni kako odapeti treba,
nit zna da ima ljepših igračaka,
nit pomisli da mu ljepših treba,
sanjam tu zemlju
izgubljenu u mašti hiljade
dječaka takvih, nikad dotaklih
usnama djevojčica u borovom hladu,
zaigranih na hiljaditom loptastom
kamenu od ovog sunca,
na kraju nekih još neizmišljenih šuma
odmah kraj prvog
najraspjevanijeg drveta,
gdje sve te njene duše otete
risova, malih sova i snova i sjete
sad srećne se gnijezde udvoje,
u troje, u boje, u bezbroje
i ruše brane sve sad skupa
do naših želja,
sa samo jednim zdravim srcem
što se ima
tim srcem što u toj zemlji sad lupa,
iz kog ne teče više krv,
već zelena Drina.

I sanjam je obezglavljenu
sakritu i prekritu, hladnu u tajnama
u jamama, na dugim kamama,
prosutu po koritima najzvjezdanijih rijeka
a opet odnekud, tako živu
prevaskrslu, opet izniklu
iz mrvica vrelog krompira,
iz malog skrajnutog svemira
savijenog i uvijenog u obliku bureka,
Sanjam je livadsku i brdsku,
preoranu od svakog ugošćenog sna
što svrati do nje da prezimi neko inje
velikih karavana i malih sela
kroz neko toplo Ljubinje, Nevesinje,
sanjam je u polenu u beharu
zaljubljenih maćuhica i makova,
prepuštenu na nemilost zaigranih pčela
vjernih svojoj kraljici, ali ne i kralju,
tu zemlju div’ih jabuka i div’ih krušaka,
raspuklu u rogovima zmijanjskih bakova.

2.
I volim je, volim tako bolnu od sna,
tu zemlju gdje najbrži uzbrdo puze
gdje najsporiji nizbrdo žure
kroz sve njene čuperke šumne i okuke lude,
volim sve te njene ljiljane vjerne
i božure požudne, pune bure
jorgovane kaćiperke razmahane
od prve aorte minareta Tuzle
do zadnjeg kapilara
Bihaćke kule stražara,
volim je kad maršira i kad se šunja
između mirisa kiša i pekmeza, i dunja,
i uzdam se u njene uzde sna
razudane i sažvakane od krvne braće
s kojima se i krsti i klanja
u toj šarenoj lakrdijadi
neprolaznog maskembala
izgubljenog svijeta
u kojem se rađaju neki mali čvorci
neki novi borci sna,
volim tu zemlju novih granica i ranica,
od najljepših podočnjaka
od najdužih nesanica,
tu zemlju najhrabrijih strahova,
gdje ruku pod ruku koračaju
kroz mrak dobrica i pijanica,
volim je tako svu izmazanu
od rakijskih kotlova,
izmaženu kopitama mrava i volova,
tu zemlju malih vukova i velikih lija,
velikih pošalica i komedija,
razgaženu od osmijeha i smrti
u čizmama prkosa i tragedija,
tako punu ruda vjere i žila nade
što umiju da vole do rapsodija,
i da joj još hiljadu vijekova
se otima i krade
punu neke ljubavi ljepljive za prste
kao mirišljave, nepresušne, jelove smole
ljubavi od koje u jesen sve hrastove
krošnjaste duše do srca ogole.


Tu baš, zemlju volim
pošumljenu hiljadama mrtvih suza
mladih kosova, nepoletjelih jata,
tu Bosnu rumenih seljačkih obraza
lažljivih crvenih, gospodskih noseva
u sedlu krilatih ata,
razvučenu u osmjesima
cvjetokosih baraba,
ugraviranu na koricama
zaljubljenih breza,
ljubomornih tandžara i handžara,
izmišljenu šakama u
nezamislivim kavgama,
tu Bosnu, zamišljenu u dlanovima
čobana čergara,
opjevanu ojkačama i gangama,
tu zemlju, cijuka harmonike i derneka
šapata gajdi, dipli, frula iz srca smreka,
tu nevjernicu između
dva vjerna svijeta
zagledanu u to malo balonasto nebo
naduvano u vrane ptice sive,
nebo pod kojim su prve mudre snove
grlile ruke dječaka Petra, Meše, Ive,
volim je zbog njih, i zbog brkajlija
i sevdalija,
zbog njenih avlija, zambaka i maka,
ofarbanih od behara,
situ od kuruze, ljevače, cicvare
i kajmaka,
i gladnu od voska i đona opanaka.
Tu Bosnu,
iščipkanu od sajdžinica i kujundžinica,
ispredenu kroz vodenice kudeljare,
volim je od vječnih, niskih ćuprija
do visokih gnijezda iz kojih
orlovi rano lete bez krila,
od ovog mog krvotoka
u kom se kroz visine preliva,
do onih pora šumskih vila
iz uraslih gljiva,
I nek padaju i kisnu sve šljive stare
kao zvijezde neke prestarile
u pamćenju za čije gasnu želje,
jer uvijek će iza bijelih,najvišljih brda
da niču još neka i višlje i bjelje,
i iza dugih i dobrih polja,
pružaće se uvijek još duža i bolja,
ali ova ljubav
koju budi ta brdovita luda,
nigdje u toliko imena, i u toliko boja.

3.
Ja se ne stidim njenih žutih
tarabastih zuba,
jednonogih i beznogih,
najkrilatijih ratničkih duša
što se rađaju poslije svakog rata
i onih dugih suša suza
koje dolaze s dugom poslije njih,
i ne stidim se
onih raščupanih, starih jata lasta
što joj se svakog ljeta vraćaju,
rep im bjelosvjetski poljubim,
ma gdje da se stidim
i što svaku noć
na nekoj nasmijanoj klupi
neko zlobno šapne, neko razočaran ureže,
neko pametan lupi
da smo svi redom iz tog jata
sirovi i glupi,
sirovi k’o onaj sir maglajski,
ja se ne stidim
njenih krajputašica ruža
koje svake noći miriše drugi i kupi,
ja znam da čekaju onog što nije
ni aprilski ni majski,
koji će vječno da zastane i ostane
kraj njih, ljubeći ih onako bosanski.

I psujem joj, psujem tu kamilicu i nanu
rakijašku i čakijaški
od Kotromanića do Kulina Bana
taj grumen duše uvaljan i ugruvan
na svakom ćošku Balkana,
taj njen zagrljaj i narav samozatajnu
kao maska,
preko starih krasta i novih rana,
njena krsta i leđa
savijena od njenih delijskih,
plitkih opanaka
i od najdubljih, hadžijskih turbana,
Psujem joj tu rodbinu rasutu,
i ujaka i strinu u dalekom svijetu,
i onu neizbrojanu četu sinova
s mjesecom u očima
i zvijezdom na čelu,
izgubljenu u maršu ispod krstova
i mermernih nišana,
psujem je razbijenu i izmrvljenu
na pola melećke duše
kod Kladuše,
razdijeljenu na dvije česti pogače
kod Rače,
prekinutu na pola priče
i pričanja nekog besjednika
zakićenog na silu perom ratnika,
prekinutog u zalogaju sna
i psovci slavuja.

4.
I volim je kroz sve šake njenih
neosvijetljenih, zavijanih sela,
tu Bosnu toplih, pijanih veselja i prela
i vrela hladnih kao obrazi
zaigranih u snijegu, rumenih lica,
tu Bosnu najstarijih kaldrma
i najdužih ćorsokaka
po kojim rominja i sipa
iz zemlje i neba,
i kad treba i kad ne treba
punu zagrljenih glista i uplakanih ptica,
volim je i bačenu u paprat
podrezanih krila,
tu zemlju milion prkosnih Gavrila,
i milion ludih Principa
što je i cara i sultana,
i kneza i bana
šutala i šamarala,
pa dugo ćutala, kukala i zalutala
bez njih,
da bi opet negdje šaputala, izmolila
i krajcar i carski zlatnik,
pa nov krov pokrila.

Volim ta njena usta rođena
i za pjesmu i za jauke,
volim tu Bosnu šarenu od šarana
i tupih klenova
zarobljenu ovim našim oteklim,
golubijim venama,
u ovim betoniranim, borovim glavama,
tu njenu knjigu beskrajnih priči,
velikih lovaca i još veće divljači
što je tek basna bez pouke,
volim te njene ruke što otiču
Unama i Savama
i mirišu nekim ljekobiljem vlažnim
što uraste u trepavice
samo jednom kad je vidiš.

5.
Radujem joj se i danas
kad je svoje snove i sinove
razbacala u pismima
po svjetskim poštama,
da njenim imenom
tuđa brda oslove,
danas kad njena ruka miluje
kanadske irvase
i krade jaja zelandskih albatrosa,
radujem joj se danas
kad više nije ni blatnjava ni bosa,
taman i kad je tako daleko
odnijela te svoje tepsije
pune sunca,
i sad kad joj svaki peti
kutak taman i sam ostaje,
danas kad sija iznad Švedske i Krima,
radujem joj se što je sad
tako svuda, tako mnogo kao u meni ima,
danas kad njen naglasak psuje
jata delfina, i nekog pingvina
luđaka što joj udara kontru
mjesto jazavaca i vrana,
Radujem joj se danas
kad više nije pjesma ratna
već ljubavna,
radujem joj se u ogledalu
što uzdiše njenim toplim grudima
otrovano, kao što smo svi otrovani
odavno tom tamom i mirisom
njenih smaragdnih šuma,
otrovani od tih kiselih rogača
i šljiva,
od onih najluđih vrganja i gljiva
tom ljubavlju
za tom ludom nijednom
i jedinom ponosnom,
I ništa više ne mogu sem
da se ponosim i nosim s njom
i da je pustim po vama svima
nek leprša
svojim kosama, kikljama i suknjama,
da je pustim da je volite i više
od mene,
jer ima je, ima za sve,
jato moje razletjelih mrvica i
jagodica šumskih duša
bolnih od sna,
znate i vi, i ja i ona,
da se samo tamo u njoj,
sa najvišeg brda može dotaći
svoje nebo,
i zato bih i ono juče,
i ovo noćas, i to sutra želio i treb’o
malo opet uzbrdo,
u to neko svoje, veliko, golubije krdo,
bolan, sav od sna.

Posvećeno Njoj, Ponosnoj,
i vama koji je volite,
kako god je zvali...
ja je zovem Bosna.

Svaka sličnost i slučajnost sa nekim
Mikom, je sasvim slučajna,
kao što je slučajno što smo svi rođeni
u istom vijeku,
i tako slučajno se volimo i znamo
odnekud, sasvim slučajno. :-)

Drugo ime

Pijani cvjetovi, stasiti
kroz mokra polja lutaju
od sinoć zaboravili ime i put kući
željni proljeća,
od cjeđenih oblaka napiti
opet će se u nekim,
kišnim ćoškovima pobiti
protiv divljeg, krilatog lišća,
i ja ću se na njihovoj strani tući,
mada znam da ćemo tako slavno,
tako tajno izgubiti,
i ovo šareno od proljeća paperje,
i ovo ime svoje čudno, uzaludno
kojim će nas sve manje zvati
i sve više kao čidom kačiti,
pribadati kao na tabli označiti
u nekom sjećanju što miriše
na ovo divlje krilato lišće
zbog koga sve će imenom
drugim da se zove,
i ove brazde sna
što postaće zarđale pruge,
i ovo sunce mokro
što pada poput kiše,
i ovo cvijeće bez boje
što neće da vene, ni da raste iz duge,
i ova jesen bez tuge,
što kao bajka počinje-
bilo jednom dvoje.

U nosu malih, puzavih oblaka
oktobarska žuta će da šmrca,
i sove cvrkutaće ljepše
od vrabaca i lasta,
i opet neki zagrljaj sam,
nešto samo, zagrljeno će da sanja,
i sve opet usnulo, zeleno i sneno
urašće i sanjaće da srasta
s nekom smeđom,
s nekim divljim kestenom u duši,
što opet će da cvrči i da se puši
srećan što ga neko guli, krcka,
i gladan siše,
što od njegovog mirisa
noću teško sanja i diše.

I sve će da liči na onu jesen
kad torbe i sobe
postaju pune,
i zadnje mrvice šećerne vune
s usana ljeta
postaju samo lokvice i kapi rose,
jednog novog svijeta
na nekim licima brda,
i dlanovima ravnica.

I sutra sve će da se rodi
s imenom drugim,
i cvijeće kmezavo zvaće se
razigrano lišće,
i leptiri izgubljeni biće
zagrljene gliste,
i ovo ćutanje naših
zamišljenih riječi
postaće najljepše uspavanke
za još nerođene neke šiške i kike,
i sve će da nosi drugo ime,
a biće sa one iste slike
iz iste te beskrajne priče,
gdje mjesec zvijezde
i sunce zaklanja,
a kraj nekih mutnih rijeka
leži i kleči,
i niko neće moći da spriječi
da se jedno izgubljeno
polje suncokreta, bolesno bez sunca,
s jednim ljetom izgubljenim
sretne i izliječi.

Jer uvijek neko izgubljen nađe
nekog izgubljenog da ga pronađe,
da ga skrati ze jednu sivu jesen,
da ga produži za jedan
pogled zanesen,
da zasvijetle udvoje
kao mlad mjesec,
jer neke tužne, suzne oči pačije,
dočekaju da zasvijetle
kao vesele mačije,
i sve dobije drugo ime,
i ovo opalo lišće
što na proljeće miriše,
i što se uzdiže u neko doba
iza koga ne stanuju zime,
iza koga se sve zove
i šara drugačije,
sem onog imena koje
se uvijek piše, sa ljubav.

I uzimam sad sebi za pravo
da ovog malo iznad oblaka
čuda plavog
preselim u neke oči
jesenje, ranjive,
i ime svih lasta
koje nisu stigle do juga
upišem kao ime svih vrabaca
što ginu za ljubav,
i ime svih velikih tuga što
će gnijezda sjevera da posive
nazovem male sreće
što su usred igre
zaprljale svoje vesele,
šarene kostime,
i pravo ime više ništa imati neće
jer sutra ovaj svijet zvaće se mjesto
gdje se zbog bajke često
dvoje sreće.

Evolucija

Prestaće jednog dana
vrijeme beskraj da sanja,
i rijeke će pojesti
sve obale svoje,
neće biti zaljubljenih jorgovana,
ni zamišljenih lokvanja,
samo neke puste,
ćutljive savane
i neke crvene, male trave,
i na dvije noge neće više
da stoje,
oni što znaju da plaču
i znaju da postoje.

Ispod hiljadu kila
zvjezdane prašine,
sanjaće milioni fosila
velike civilizacije,
ruku i očiju što su gazile
raketama zvijezde
i nebeska cvijeća,
zemljom će hodati
na četiri noge ptice
i leptiri bez krila,
i majmuni bez ruku
što imaju nasmijano lice,
lutaće srećni, savanom sami,
ne znajući šta je sreća.

I proćiće milioni
vijekova lutanja,
i mjeseci će sunca da postanu,
i neke ptice će dobiti surle,
crvene trave će da umru
rađajući plave,
kad prvi leptiri na
dvije noge stanu,
i bezrukim majmunima
od želje da se grle,
niknu prve, male ruke
i nježna krzna,
pustim savanama
dosadiće ćutanja,
cerekaće se od šaputanja
i dva, tri zrna sna,
kanuće prvi put,
s nekog mjesečevog granja
po nekom nasmijanom,
majmunskom licu,
i prvi među majmunima
postaće onaj
što najljepše sanja.

I niknuće novi svijet
na novim obalama rijeka,
iz sna nekih majmuna
što se grle,
porašće male i velike
kule od drveta,
i ruke male će da porastu
grleći se i berući neku travu
što na rijetkim mjestima cvijeta
i sja,
budni će početi da sanjaju,
i rodiće se prva mašta
i prvi zaneseni u oku sjaj,
majmuni nasmijanih lica
trčaće savanom
pronalazeći lako
ruke da ih grle,
ne znajući šta je zagrljaj.

I proćiće milioni
vjekova grljenja,
plave trave će da rode zelene,
i niknuće prvi cvijet
i prvi leptir i ptica
dobiće krila,
na obalama rijeka sjediće
majmuni bez krzna,
bez nasmijanog lica,
zamišljeni,
s rukama preko očiju,
u očima će im nešto
novo, svemirsko da sja,
jer sad znaju šta je zagrljaj,
i šta je sreća,
a ne znaju koga tim rukama
da grle,
i u oku taj sjaj biće
predak prvih suza
i rodiće to prvo proljeće
u nizu proljeća
bez kraja,
na stazi evolucije
najveće evolucije
ne zbog opstanka,
već zbog zagrljaja.

Kad srcu rastu noge

Padali su te zime kasni divlji snjegovi
umorni dimnjaci sjedokosi
pušili zadnje lule mira
s hordom starih ledova,
negdje po zaleđenoj rosi
klizio sam, sa srcem puzio
u snovima se gubio u nekoj
izmaštanoj kosi,
i opet pronalazio u dirkama,
zvuku žica
svirača sa trgova,
bježao s oblacima ravnica
i padao preko tuđih krovova,
kad je za praznik ljubavi i vina
došetala ona sa zimskom noći,
danom i jutrom
što mirišu na bašte jagoda
i obale mora bez zima,
u kojima se lakše diše
zagrnuta tankim, zimskim kaputom
zjenicama punim sunca
i beonjačama punim snijega i kiše,
zagrlila me dugo, predugo
kao nepomični otkucaj pokvarenog sata
kao da grlila nikad nije tako,
i kao da grliti tako neće više.

Padale su tog proljeća, sigurno zvijezde
i njene i moje,
čaroban pogled ka nebu
bio je sigurno negdje,
ali nas dvoje više
ih nismo gledali, niti trebali
one su trebale sad
mnogo više nekim drugima,
nekima koji sanjaju
nedokučivo veče svoje
usamljeni među ljudima,
veče kao to zimsko naše
u zadimljenom bifeu kraj sinagoge
u isparenjima raspričane mašte
i nekog sladunjavog čaja,
te noći mom srcu su nikle noge
od želje da sa njom, bez mene,
na spavanje ode,
grlili smo se osmjesima,
ljubili pogledima bez stida,
pričali avanture i porijekla
naše krvi i tijela,
o graviranim brdima u nama,
o bojama jastuka,
njenom prstenju, noktima boje maka,
o starosti duša, kineskog zida,
i možda bi stigli i o tajni beskraja,
da su kazaljke sata
razumjele želju pogleda,
da dva zrna vremena žele da zanoće
da ostanu sjajiti u mraku te noći
da ostanu sama truliti
jedno uz drugo
il da izniknu i rode novi svijet
kad hoće.

Topili su se tih dana divlji snjegovi
kao po meni njeni dlanovi,
mali crveni od krvi proljeća
iz načetih rana zimskog neba,
na nemuštom jeziku svojih osmjeha
sve tuge svoje mi je ispričala
oslikala Dunavske vrbake
u kojima je prvi san sanjala,
zagrljajima mi je odala sve svoje
tajne kutke,
sve što je grlila i ljubila bez daha,
sve svoje deke, bake,
sve plišane i žive lutke,
šaputala je budeći san proljeća
o pravopisu, o teoriji padeža,
o tom kako voli Dučića
i onog najvećeg Miku,
kako njena loza hromozoma
rađa blizance,
kako zavidi nekad bezbrižnoj djeci,
kako se pronalazi često u nekom liku
knjige i pjesme,
o našoj zemlji između rata i mira
o rijeci koja teče kroz Sarajevo,
o čaroliji baščarčijske česme
i kako voli Ekatarinu Veliku,
a tek bosansku sevdalinku,
najviše onu čudna jada od Mostara,
a ja sam zanesen
mjestom njenog mladeža
kraj nosa,
slušao tiho i pomno
kao da slušam novu teoriju
o postanku svemira
kad bi za kraj postulata
rekla Antićev stih,
Možda Sam Ponekad Bila Ti
Možda Si Ti Pomalo Bio Ja.

Pričao sam i ja, nije da nisam
o svojim pohodima ka sreći
o danima kad sam bio
lud i nemiran,
kad sam padao i uzdizan,
danima kad sam iz vatre
u pepeo kremiran,
o katapultima iz djetinjstva
o svijetu bosanskih šuma,
otkucajima zupčanika sata
od koga ne mogu zaspati,
umjela je sve to pažljivo slušati
nepomična i tajanstvena
kao sfinga iz Egipta
drevnosti puna.

Sa sjajnim grbovima revolucija
u očima,
pričala mi je o vječnom Čegevari,
kako voli Španiju i sanja o Kubi,
znala je milion stvari
u jednom trenutku,
i tajnu smisla što u njima počiva,
i vjerovao sam joj baš sve,
mada u stvari
u jedno nisam nikad povjerovao
da je baš iz tog sela s imenom heroja
previše je u njoj bilo boja
i neki sjaj ludi,
da bi bila s ovog planeta,
činilo mi se da latica
ovog procvalog kosmosa
gdje neko takav procvjeta
mora biti dalja od dva sunca,
i ove šake šest milijardi srca,
a možda sam samo ja
bio malo pijan zanosa,
što je ta procvalost moja,
i možda to više nisam ni bio ja,
već mnogo više ona,
sam u svojim očima
ta djevojčica nježna i tanka
s crnom kosom od uzdaha noći,
sitna i laka,
sav kloniran prepolovljen
na nju i mene
a opet hiljadu puta veći,
i sve to opet ne staje u te riječi
i sve je to sasvim malo da se objasni
sem pitanjem-
kad se ogledalo gleda u ogledalo
da li vidi sebe,
ili beskraj koji se preslikava
u beskraj prekrasni ?!

Tekla je velika voda tog proljeća
najdeblje, najdalje kiše dobile krila,
da samo stignu tamo,
gdje deset duga iz njenih prstiju
nebo presjeca,
skupljene oko moga krila
tamo gdje ona uzletjela do sunca,
igra se s tamom
ovog snenog sjevera,
s rukama malim toplim,
kao dva zakržljala suncokreta,
ostala vječno željna sunca i rasta
s privjeskom oko vrata
srebrenog leptira,
ličila je malo na neku proročicu
što vrijeme predviđa iz leta lasta,
imala je mala usta poput galeba u daljini
što s horizontom srasta,
malo povijena, malo natečena
od nekih sjena iza njih,
od nekih želja ispred njih,
tako mala da sam se pitao
otkud joj osmjeh tako velik
raste i izrasta,
umijela je s njima kao rijetki,
šaputati tepati,
kažu stari- ko umije tepati i gruba slova
nježnim zamjeniti,
taj umije ljubav da dadne i pruža,
i činilo mi se da bi ona mogla
do kraja svijeta sa svim grubim
slovima se pobiti i izboriti,
i iz grubih u nježne sve isklepati,
sa malo one crvene vatre
s ubijenih ruža
koje sam zarobio za nju tog proljeća,
i za njene poljupce,
eh, a kako je ljubila tim
malim ustima,
o tom sad ovdje baš neću,
o tom ću u nekim drugim pjesmama,
il’ ću otreptati možda nekom cvijeću,
al dočaraću taj osjećaj
kako je ona to, onako,
kao kad se oblaci bijeli
poslije kiše sreću,
i leptiri iz čaura lutke odmotavaju
i prvi put uzlijeću,
baš tako.

U krošnjama platana
ispod nekih kišobrana,
govorio sam joj da mi liči
na neku američku glumicu,
na neku mis Srbije,
da ima oči savite, krive
kao da se uvijek smije,
nisam joj nikad rekao da je lijepa,
ali sam joj govorio
da je predivna, posebna,
u najveće procente ljepote je kleo,
govorio da me iz cipela
svojim obrvama izuva,
da bi se na mjesec na Jupiter peo,
da je baš tako posebna,
ta ona što me gleda
iz njenih očiju,
a ona bi rekla,
ma daj, nisam anđeo,
imam i ja svojih buva,
pa bi zaćutala dugo
kao preplašena močvara,
a u meni mjesec žut i polupan
je gledao s tugom
i tražio te buve,
al’ više od one dvije nemirne
kafene u njenim očima
nije vidio nikad,
na nekom raskršću rekla mi je
da se zbog mene noću
srećna budi,
da se osjeća kao srednjoškolka
i da joj sve to liči
na njenu neku davnu, veliku ljubav.

Dugo bi popravljala traku u kosi,
ljuljajući se desno i lijevo
kao mali, žitni klas,
i po svojoj torbi
uvijek punoj knjiga,
tražila nešto, kao da joj fali
neka riječ, neki spas,
a možda se samo malo važila
kao i sve žene,
kao da u toj torbi ima sve
šta joj treba,
možda i dvoje ljepših nas,
pogledala bi me duboko
na riječnoj plaži
kao da u meni traži novu vjeru
il možda samo neke sigurne
ruke muške,
dok su s Dunava dopirale tamburice,
iz neke zadimljene
čarde fruške,
neki refren znan, il samo sličan
onom- To Ne Bira Pamet
Nego Srce.

U alejama jorgovana, proljeće
se već s haljinom ljeta grlilo, šuštalo
vireći na neba puna ptica,
ulice pune lica
i srce puno nje,
zapleteno u bagrenje,
dugo je dugo tih dana pljuštalo,
na nešto slutilo,
vulkane sjevera probudilo,
iscrtalo nebesa u pepeljast svod,
a nju ništa nije čudilo,
kao da je atomske ratove preživjela,
zagrlila bi me rukama
kao knjigom svetom,
kao da sve unaprijed zna
njeno srce sreće željno,
i njena duša puna ljubavi
za dva mrtva planeta,
i nastavila bi da šapuće
uz Dunav o Karlovcima,
o Radičeviću, kako ćemo skupa
ići na Trifunovićev grob,
i sve je to nekako tih dana
bilo sasvim to,
sasvim ono, u meni
i još više po njoj,
i na ruskom svjo,
i na španskom todo,
na rukama sam po njoj prohod’o,
u njoj je nešto raslo,
u meni izraslo,
i znao sam da to srcu rastu noge,
jer želi s njom
u budućnost otkucaja da ode,
poklonio sam joj crvenu maramu
kao malom pioniru
i par ždralova smotao od papira
da je kroz maštu vode,
a ona je meni dala knjigu
lavova zagledanih u zvijezde
i granice našeg svemira,
i poklonila zarobljeništvo srca,
prepuno slobode.

Bilo je to proljeće jedno,
obično s nijansom čudnog
kad se beru bijele visibabe
i vraćaju bijele rode,
a nešto crveno se zažuti i zaplavi,
kad izgubiš nekog dragog,
kad dobiješ nekog svog,
kad se odnekud neko pojavi,
kad neko nekud ode,
kad si tako dalek i tako malen
u svojoj blizini,
i tako blizak i tako velik
u svojoj daljini,
kad srcu niču noge,
kad ne želi daleko
više nikad da ode,
proljeće prolistalo u neko šaputanje,
prošaptano u neko gugutanje.
I ako prepoznate po ovom
neko svoje proljeće,
i prepoznate nekog svog
u ovoj pjesmi kako nosi cvijeće,
sjetite se riječi pjesnika
Ljudi Se Poštuju Riječima,
A Vole Ćutanjem,
i stisnite čvrsto između zuba
sve što se ima reći,
kad je nebo sjajno,
a mjesec u vama polupan,
pustite nek deset duga
s deset duga drugih ruku
isprepletu nešto što liči
na riječ Ljubav,
i što miriše na najljepšu pjesmu
bez te riječi.

Prijatelj

Odmotaj me tim drugarskim rukama
nađi mi početak,
ili kraj već
ako imaš vještine za to,
jer smotan sam pradavno
iz jedne tišine u riječ,
preslikan iz neravnog u ravno,
iz romana u pjesme redak,
i još tražim pravo platno
za najvjerniji portret svoj,
pomozi mi u traganju
samo jedan korak ka nestvarnom,
i bićeš prijatelj moj.

Odaj me tim drugarskim riječima
morzoevom il’ nekom drugom,
ludom azbukom,
predaj me zvijezdama,
tamnoj noći il’ samoći
kad krenem u plamen rukom,
ostavi me zainat da sam sebe
probam mimoići,
i svanuti u grudima
s novim vazduhom,
i krvav ako postanem od rašivenog sna,
sav ako se skupim u jedan šav
tek tad mi dođi,
i kopče mi suzama izbroj,
s podsmjehom i ćutanjem
sve mi reci,
i bićeš prijatelj moj.

Posjeti me tim drugarskim mislima,
podsjeti da među svim
ovim nitima
zbog kojih sam vezan
za zemlju nepokretan,
ima jedna
zbog koje sam sretan,
i ovako zarobljen na granici sna
da budem zvjezdani putnik,
nit zbog koje ću
još pregršt puta
oko sunca biti zaljubljen, okretan,
biti lansiran nad oblake
kao mali sputnjik,
osuđen da padnem
na mek sloj,
na tu jednu meku nit
na kojoj piše da misliš na me,
prijatelju moj.


Pročitaj me tim drugarskim očima,
mada pročitan sam odavno,
al’ neshvaćen još uvijek
i sve moje najveće slavno
juri za mnom,
a ipak kasni
za jedan zagrljaj,
za čitav jedan vijek,
da me u tvojim očima ukrasi,
al’ ako ti je dovoljno
ovo jedno sunce samo
za putovanja bez kretanja,
kreni sa mnom
da pronađem se bez skretanja,
negdje sam tamo
ničem u polju pamuka
pod tamom,
pa i ako ne pronađem to sjeme
za svoj kaput najljepši kroj,
znaću da si tragao uz mene,
i biću prijatelj tvoj.

Ravnica

Lijepa su mi ova pozlaćena polja
i pjesma močvarna što iz sna me budi,
i klipovi kukuruza kao zlatna, nebeska postolja
umotani, skriti kao čarobnjaci ludi
zanjihani, bojažljivi kao tvoje grudi.

Sve mi je draža ta priča pospana
uvijena u osmjeh velikih ratara,
i to krupno Č i Š što zvone poput zrelog bostana
bivaju mi dragi u košavi s atara
iz nje se Rusije slutim napila,
ta tvoja duša kao tajga prostrana.

Ove predivne šare s fasada salonskih
sve me vuku da ih u pjesmu stavim,
i ovaj crn salaš paorski i dvorac baronski,
i đeram ničiji zakačen o svod plavi
i tvoj osmjeh mali, stopljen u govor slavonski.

I sivi taj Dunav k'o čarolija široka
u krv mi je uš'o, i sad huji i šušti
i srce mi sad puno sremskih čamaca sa doka
vezanih u tvojoj kosi, tamnoj k'o mrak fruški
obasjan s tvoja dva mala, ranjiva oka
kao prva dva ploda na mladoj kruški.

Sad iscjedio bih ovo nebo ždralova
u dva, tri plava decilitra laka
i smotao ovu ravnicu u dva lokvanja
i izgubio se tragom raspjevanih vrbaka
da sa horom žabaca, skačem i sanjam
dok me ti ne stigneš ispod nekih oblaka
s haljinom crvenom od bulki i maka.

Poželjeh eto, da napišem pjesmu
o ljepoti ravnice,
i kako mi je tišina, njenih salaša mila,
o tajni suncokreta, vjetrenjača bez krila,
i kako barske ptice
brojim mjesto zvijezda,
al' odnekud si se opet ti stvorila,
ti zbog koje ravnica ove pjesme je vrijedna.

Srce boje sljeza

U dedinom starom zarđalom satu
zastalom davno,
jedno vrijeme boja
je ostalo zaključano
s onim malim ključićem otpozadi,
zamršeni, nikad naviti,
nikad otkucani sati
zaljuljali se, zaboravili se
na opuštenoj opruzi
kao zanjihana polja zelenog maka
što su htjela u crveno da procvatu,
izgubila su svoju crvenu
s usnama nikad ljubljenih djevojaka,
čiji poljupci su čekali na mjesečevoj pruzi
da se prospu u neku maslinastu
na izgubljenoj, nikad ljubljenoj
vojničkoj bluzi.

Izgubljeno vrijeme boja
kad su neki mali prsti trebali
neke hrabre sresti,
i sa njima svoju malu pozlatu,
izgubljene vrijeme ruku što nisu
stigle ni kroz trnje se izgrepsti,
okovane u neiskopanom zlatu
ostale prerano u vječnom snijegu zepsti,
u svom nekom nenavitom satu
zamrznuto vrijeme u godovima
počupanih breza
ostalo je da šapuće u nečiju vatru,
kad srce primi boju sljeza,
u nekom prvom sličnom hladu,
u nekom prvom, drukčijem gradu.

Kad noć postane kao mahovina meka
i sva neba se učine predaleka,
srca se prelako u svoje otkucaje
povuku i sklone,
ma ne, to je hrabrost, nije to sjeta
dok čekaju jedan svod,
jednu tamu izdaleka,
da otkucaje zarđalog sata
im za penzionisanje suza poklone,
iz onog avgusta, onog ljeta,
kad je gomila repatica kometa
u neke tuđe rijeke snova pretočena,
u genima jedna kolona zatočena,
u hromozomima kore hrastova i jela
zapis zadnjeg ljeta kad je duša
bila iz jednog dijela,
od krajiških borova
do kanadskih breza,
od lovaca, velikih hajduka
do najvećih uljeza,
zidara krovova tuđih snova,
od saonica dvoprega do kićenih čeza,
al’ srce uvijek ljeti iste boje,
boje sljeza,
izgubljene boje tamnog svoda
iznad bezbojne seobe
mog sljezovog roda.

Za jednu generaciju, zauvijek ostalu, zamrznutu
u mladosti, Krajini, Bosni i devedesetim.

Krila

Nisam se ja nikad volio
družiti sa oblacima,
al’ drugi bi me digli do njih,
oni drugi s kojima
sam se baš volio družiti
i djetinjasta čuda u njima,
o kojima bih prošaptao poneki stih
sanjivom mjesecu s kojim sam se
baš volio opružiti
po livadi nekih vlažnih očiju
sve do sunca koje maramicu
za sve vlažno ima,
od kog sam učio kako osmjeh
iz kriške neba iskružiti.

Nisam ja nikad umio s riječima
činilo se to možda onako
kao kad se trava pogleda sa krova
pa se ne vide travke i djeluje gusta,
volio sam samo od prvog dana
igrati se sa onih trideset i kusur slova
kad me knjiga moja prva nova
s njima i slikama to naučila,
nisam to ja pisao pjesme za vaša usta,
već gađao slovima osmjehe
nekih zvijezda,
dok se gomila ne bi smjeha
na vaša lica sručila.

Nisam ja nikad imao krila
niti nešto mnogo želio da letim,
pa i ako sam letio malo,
to su tek kratka lebdenja bila
između dva zida moga srca,
lebdenja sa nečijim
zmajevima otetim,
s čarolijom nekih plašljivih vila,
nisam se nikad usudio
za let po planeti,
možda da sam malo više
hrabrosti imao,
možda bi mi negdje i orlovska nicala,
al’ mene je previše
kiša svih očiju ovog svijeta doticala
i uzdah stvorenja
što zemljom pužu,
ja sam se uvijek više divio pužu,
neg’ jatima ptica,
jer padati je lako, kad krila imaš.

Nisam ja nikad nešto
ni volio leptire,
samo sam jednom načuo tako,
da onaj nježni prah
s njihovih krila
s najljepših zvijezda se prosuo
i dopire,
i da se svim zakonima
nježnosti opire,
a volio sam oduvijek jata zvijezda
i sve što nježno poput njih sija lako,
pa sam i počeo tražiti tako
te krilate bube,
i možda ih zavolio, a da još ne znam,
samo da bih neku zvijezdu
malo dotak’o,
i njenim prahom
raznježio sve one koji me
i bez krila ljube.

Ljubav

Kad bih ja bio ti,
a ti bila ja
manje bi bilo suza,
u tvojim očima koje bi bile moje
i mojim očima koje bi bile tvoje,
i mogao bih kraj sebe ponosan stati
grleći se tvojom rukom,
sav malo crven i malo plav
što ne znam gdje počinješ ti,
a gdje završavam ja,
i mogao bih tvojim ustima reći
da, to je ljubav.

Kad bih ja bio ti
pogledao bih mene tvojim očima
i vidio tebe na slici
u ruci mog srca,
i vidio čovjeka na raskršću
mnogih sokaka,
koji zna koga čeka
dok leptire liječi i s njima oblake jede,
učeći ih kako samoga sebe
u drugima prepoznati,
u svijetu od varki što je istkan sav
i kako da i travi prećute
da, to je ljubav.

Kad bi ti bila ja
pogledala bi sebe mojim očima
i vidjela ništa ne bi,
ništa osim jednog malog sjaja
u sivilu prohodalih magli
sa puta iz jednog izgubljenog kraja
puta što nagli ka tebi,
i vidjela bi san toga puta
u kom sanja da postaje most
tamo gdje prastajem ja,
a počinješ ti da plutaš,
i govoriš mojim ustima
da, to je ljubav.

Kad bi moj san bio tvoj san,
a tvoj san, moj san,
ja bih bio ti,
a ti bi bila san,
i desio bi se takav dan
kad shvatiš da se sunce rađa
i u nekim ljudima,
i da takvo sunce rađa
takve dane,
dane kad je najljepše grudima
sanjati
od čudnih suza prljav,
od ludog osmjeha krvav,
kad riječi izgovore sebe same
da, to je ljubav.

Kad ne bi bilo riječi,
da li bi svijet bio ljepši,
da li bi tad ja bio ja,
i ti bez imena bila ti,
kao to drvo pred tvojim
i mojim prozorom
što ne zna kako se zove,
i da li bi mi bez imena
pod nekom istom korom
bili isti mi
i taj novi svijet
bio opet naš čitav,
da l’ opet bi bili tako drugačiji
imali srca koja u istom snu plove,
da l’ bi opet u svijetu bez riječi
nekim drugim putem ti
morao reći,
da želim da znaju i kažu svi
da, to je ljubav.

pisano onima koji razumiju

Lice

Necija koljena po mom nebu
prvi put su pazljivo puzala,
necija ruka moje zvijezde
okrugle i glatke
najljepse je iskrzala,
da lice na zvijezde,
da imaju krake
koji radjaju vesele zrake
s krilima.
I citavo nebo je u zagrljaj
jedan stalo
mjesec je k sebi povukla plima,
neko je svoje oci
na mom licu probudio,
i u meni jedno proljece
tiho, davno ukroceno
opet je rzalo.

I sad mi taj neko
na tebe tako lici,
tebe sjajnu i izmastanu.
Te ruke, te oci,
ko bi se tako usudio
i malo maste s dodirom
svile posudio
toj davno zamisljenoj prici.
Ko bi sem tebe
moje ruke srecom tako
lijepo umastio,
moje snove
kolacima od blata castio
i u meni sunce jedno nalozio.
Ko bi ove razbacane stijene
sto lice na mene
ljepse skupio i ukrasio
u tvrdjavu novu do neba poslozio.

Samo ti
cije ruke nisu od prstiju
vec sarenih ptica,
ti koja mjesto lica
imas svemir pun prostora
za sve tuge i tisine ravnica,
sto ispod hiljadu brezinih kora
gajis dusu koja mirise
na tople kamine najhladnijih zora.

Samo ti
sto moje nenapisane rijeci
mozes da naslutis
Ti
sto moje precutane rijeci
umijes jos ljepse da ocutis.
Ti
cije nebo se od svijetlosti lijeci,
uzmi moja rimovanja
za svoje ponocne harmonije,
zbog svega sto nikad bilo nije,
pusti da ti nacrtam
nasmijana lica
preko svega sto misli
tek da tuguje

Da ti pokazem druga neba
puna tvojih leptira
i krilatih lica
Da ti uvijek dodjem
s buketom proljeca
i predam ga tvojim
rukama od sarenih ptica.

Africi na jednim prstima

Sramota

Sramota me je što mojom starom ulicom
ispod mog prozora,
ne prolazi više ni moja želja,
sramota me što u svom džepu imam
gomilu papira i nekih podsjetnika
i nijednu iglicu bora,
sramota me je što mi treba slika
da bih se sjetio nekog lika drugara,
i što bar jednom mjesečno ne nosim
miris iz sela.

Sramota me što više ne učim da letim
na livadi gdje sam leptira
prvi put ganjao,
sramota me što se više ni ne sjetim
da sanjam brežuljak na kom sam
učiti sanjao,
sramota me što ne znam ni koga,
ni kako za to da krivim,
što ni moj najmanji san
na tom brežuljku više ne živi.

Sramota me što više ne gledam
kaubojske filmove i navijam
da indijanci pobjede,
sramota me što ne vjerujem više
da maslačci, kad pobijele i osijede,
postaju krila leptiru,
sramota me i što više ne vjerujem
da najbolji ljudi, kao brkate dede,
nikad ne umiru.

Sramota me što me ptice moga neba
sve teže razumiju,
što me cvjetovi i većina trava
više ne poznaju,
sramota me što me mrvice hljeba
u rukama mrava,
više na igru ne zovu i ne raduju.

Sramota me je i toga
što znam baš šta je sramota,
i što ću i tebe između ostaloga
što ovo čitaš, sad rastužiti malo
za jedan dragocjeni, trenutak života,
dok se negdje sunce baš jako smije,
i sramota me je sad
i čitave ove pjesme sjetne,
sramota me je jednostavno što
sam sve više čovjek, a sve manje dijete,
zar tebe nije?

p.s.
al nije me sramota što ipak znam
da kažem da me je sramota,
i ovo za najmanji san baš i nije istina

Tajna prvih koraka

Još noćas ću na zemlju
srcem da kročim
i zaglasam se zovom podzemnih rijeka,
i par ponora dubokih
tim zovom ću da smočim
dok ne isperem sve, drevne kristale,
i u njima pronađem, tek ljudske oči,
ušuškane u zvijezde s mrakom olistale.

Još noćas ću rukama
da pogledam nebo
i potražim otiske predaka naših,
kuda su letjeli, kuda lutali,
na čijem dvoru, na čijoj čaši
pogrešnih oblaka su se nagutali,
da li zalutali, il’ možda svjesno,
da bi u nama ovo malo tijesto
bilo mekše i bijelje,
da stane da raste gdje su oni stali,
da l’ se neko od njih znao
rasta da plaši, dal’ je vremena imao.

Još noćas ću nogama
da iscrtam mape,
do mjesta gdje niko doći ne želi,
i srušiću zvjezdane kapije i rampe
do rata gdje leže svjetla predaka,
tražiću hrabrost koja nas dijeli
od puta prvih ljudskih koraka,
iz onog nepisanog prvog vijeka
kad su zadnji anđeli od gline
bez krila,
daleko otekli stazom velikih rijeka
kad se zadnja hrabra duša
u tijelo sakrila,
bježeći od kamenja Tibeta i Jerusalima,
koja postaju veća, od čovjeka znamenja.

Još noćas ću između kanjona uskih
stješnjenih tijelima srećnih bića,
tražiti tajnu srećnih koraka ljudskih,
još noćas samo, ovim rukama i nogama
za zemlju vezanim,
a sutra kad presuši
crno more zvijezda
i otekne noć zakonima čudnim,
kad krila zore jave se
iz srušenog gnijezda,
posjećiću ove noge i umorne ruke,
daću da mi nakaleme
mlade grane voćke,
nek’ na meni zriju dunje i kruške,
one dunje što liče na umorne zvijezde
i kruške što mirišu na umorne pretke,
nek sa mene beru, nek me
najljepše žderu,
i oni što hoće, i oni što neće,
oni što na redu za nebo čekaju,
nek me sa spiska za krila izbrišu,
nek me sa spiska za šetnju rajsku ispišu,
jer ja nosim tajnu prvih koraka
koji ne gaze oblake i cvijeće,
tajnu onih koji sa korjenjem dišu.

za sve koji znaju tajnu ljudskih koraka

Proročanstva bokvice

Srećete li vi nekad one čergare
sa praga svijeta,
što skupljaju tamo kod struge Dolca
svoja blaga, tajne izgubljene daljine,
i onu beku njihovih srećnih ovaca
bez tora, bez doma,
okićenih bojama crno bijele duge.
Srećete li nekad oči malih lokvica,
koje vas mame na sred čaršije,
da namigujete skupa
svojim mokrim stopama
nebu punom, neke tuđe tuge,
da izazivate malo tu noć
izdaleka da navrati,
da vam srce od prepunosti rašije,
a vama baš to dođe svejedno,
jer novo jutro sve opet sašije,
jutro što se uvijek rađa
u istom mjestu gdje smo i mi
ko zna kad začeti,
nasukani iz nekog zvijezdanog krda
pomućenog malo sa smolom
i borom načetim,
podno nekog beskrajnog,
davno osječenog brda.

Srećete li nekad, vesele oči
djevojčica i dječaka,
one s kojima ste ogledali
svoje zvrke i loknice,
kojima ste uplašeni od mraka
zagrljaju majke pogled sklopljen
rado predali,
kojim ste žmirili brojeći do pedeset,
do sto, do bezbroj,
čekajući da tražite skrivene drugare,
da tražite neki osmjeh, duž ulice,
čaroban i crven poput polja
zrelog maka,
tako drag i tako svoj.
Srećete li one zelene lugare
što usred dana izrone
iz neke naše šume,
i usplahire jata crnih svraka,
potopivši pola nasmijanih oblaka,
kad pomalo zlosutno zašume
poput beskrajnih kiša
zarobljenih u džunglama.
Srećete li nekad, one noći
pune mirisa lipa i ljeska,
pune toplog mraka
rođenog u tamnim očima
štraparskih konja, okićenih
za paradu proljećnog derneka.
Srećete li sad one svoje ruke
pune želja,
snova iz prošlosti,
obučene u sjaj vaših sve rijeđih suza,
u kostime vaših novih veselja,
na kraju svijeta,
srećete li one koji s vama znaju plakati.

Eto, ja srećem, ponekad srećem,
i kaže mi sve to sretnuto,
da vas sve puno pozdravim,
vas najviše kojima od ruke
to sretanje neće,
da vas podsjetim da je u vama
sve to davno začeto i metnuto
na vrh srca, od prvog daha...
Samo ponekad, duže malo,
zagledajte se poslije kiše u lokvice,
i vidjećete oči neke djevojčice,
nekog dječaka,
koji vjeruje u proročanstva
ubrane bokvice.

Čarobno ne bih trošio

Večeras o zvijezdama pisati neću,
čarobna slova više trošio ne bih,
samo ću jednu dugovajanu svijeću
tajno i tiho ugasiti u sebi.

U čudu ću ostaviti rojeve zvijezda
i vrbe i breze na granici jeze,
pustiću latice novog noćnog neba
u meni da se duboko gnijezde.

Večeras sanjati neću ništa lijepo,
čarobne snove više trošio ne bih,
samo ću jedno dugočuvano ljeto
prešarati proljećem svuda po sebi.

U čudu ću ostaviti sve mašte lude
i gomilu suza što neće poteći,
pustiću da moj šapat ukrašen bude
riječima koje će neko drugi reći.

Večeras o ljubavi sanjariti neću,
čarobne osjećaje više trošio ne bih,
iz tužnih u srećne pjesnike preću
i sve čarobno skriću iza čarolije u tebi.

jednoj maloj ostvarenoj želji

Afričke ruže

Kad sazriju sjemenja Afričkih ruža,
kiše popiju zadnji gutljaj čaja
iz šoljice snova
za dvoje,
ispod jednog malog crvenog krova
što skriva vaznice bosilja i nana
nekog zaboravljenog dedinog zavičaja,
i neke boje za koje taman pomisliš
da su nestale,
skroje se od četiri zalutala oka
što samoće se boje,
koja otekne šarom riječi
što prozračno lako spoje se
poput malih nota u
kajdanci života,
kad u jednoj duši sto duša
bez ušiju umije
samo jednu
raspjevanu da sluša
i da razumije.

Ej, dosta li je
kad u jedno srce
sto latica Afričke ruže stane
i svaka latica jedna duša,
jedan san, neke zemlje nesvrstane,
Eh, dosta li je, kad gitare
neke električne, stare
postanu pospane,
jer ruke jedne pjesme ih izlude,
kad dovuku neke Afričke crvene mrave
do jedne tople, rasplesane glave,
i dozovu grleći okeane slane,
na jedno rame sve siromahe Kube
da bogatstvo te glave slave,
dosta li je kad u vječnosti,
ruke petoprste
jedan beskraj prožimanja
lako izdube.

Ej, dosta li je kad snovi
mogu biti mali kao Bušmani
one zelene, davne Afrike,
lijepi i neuki za sve daleko
iza i ispred njih,
jer nema kod njih riječi moje, tvoje,
naše, dosta li je,
da su blizu, i da srce
onaj ludi mozak čuje,
i da ne vjeruje,
tako lijepo i neuko da ne vjeruje,
da neka plemena i neki šamani
još žive noću u tami,
a nisu tako istinito,
tako prokleto u gužvi sami,
kao ovi urođenici-građani
što slave zvijezde slikane po
zemlji,
dok tamo daleko gdje su se
ruže i oči ljudske rodile,
bude se i žude neke ruke, udvoje,
u stotine što su se
pod drvetom srodile.

Kad ruža procvjeta prije zadnjeg
snijega, pa je zavije,
dosta li je, da se pomisli
da je to ona što se ne boji ovog
oprašenog, hibridnog svijeta
oprašenog onim praškom
kojim se praše pčele
da koja ne bode,
dosta li je da se pomisli
da veliku tajnu i želju
ta ruža krije,
možda baš onog cvijeta
iz bajke u koju vjeruje
horda pokislih
od one kiše slane vode,
što ne pada sa neba,
možda prvi put prije proljeća
dolazi ljeto prvo,
možda behar sad ljude osjeća,
i u grudima jednim zrije
jedno novo, rajsko, jabukino drvo,
možda, bude i Bušmanima jasnije
što suze nekom i od vjetra teku,
a nekom ni kad vidi krvavu rijeku.

Dosta li je jedan pogled
dubine, preko šumske visine
da se shvate
ta bića što toliko vole
plavo i zeleno
a što neko voli
samo jedno, željeno i sneno,
kad je na zemlji sve hladno glasnije,
što je ovo sunce sve vrelije i masnije,
dosta li je da bude jasnije
da nebeske rute
ne biramo mi,
maleni u izgubljenoj niravni,
već one boje crne i žute
gore,
slano je bilo more i bez nas.

Al Afrika i zatalasana mora žita,
sanjala su i krila i ljepše boje,
nije bilo riječi moje i tvoje,
i uplakane oči lavova,
nisu krila jata umornih ždralova
od pogrešni puteva,
i jednu kašiku, jedno jaje prepolovljeno
za dvoje,
za večeru prvih kraljeva ruža,
negdje u genima trava
obzorje divne istine nekad
tako izviruje,
kad dođu dani ruža,
i padnu pokošena sjena
zadnjih samoniklih ljudi,
jedan čičak se sakrije ispod
ramena,
pa se pruža preko pola svijeta
dok ne zakači,
isti takav drugog imena,
pa se ne daju,
kad se pozorje pustinje
srećnih pomrači.

I riječi jedne nove siline
zakotrljaju se tad niz saharske dine
i na jeziku zrna pijeska,
ispišu da se ta silina,
nikad nije učila dodirima,
već čežnjom za vjetrovima
u njima,
jer ni zvijezde ne bi bile
tako sjajne i voljene,
da su tako blizu
u dodiru s korom zemlje.
Dosta li je
što u korak sa zvijezdama
nebo ide,
brojeći treptajima sjaja dane,
što ih neke oči vide,
dosta li je,
što su neke oči, stvarne
i od svih sjajnije?

kwa malkia Kei
************

Da li bor može sam

Na brdašcu uzvišenom do Boga i sunca,
Pali bor bez korijena,
da li je sad to
samo komad drvenog srca,
samo jedna hiljadita igla
izgubljena u plastu svijeta sijena,
il treperi još poneka iglica bora,
zagrljena zaštićena sa hiljadu kora
obojena bojom sunca, zanjihana odmara?

I vrti se kugla s hiljadu
malih sluga,
vremena treća, prva, druga,
srca su čupala,
čija ruka, zbog čijih zasluga,
korjenja je previše, načela, polupala,
šumama da li naših,
da li njihovih borova...?
Vremena prva, sunčanog djetinjstva,
daleko od polja i doba korova
Da li bor taj mali,
nad životom se ono kao pobjednik zlati,
vidim ga kako rijeku jedinu prati,
i mene, i moju mladu mati,
vidim ga kako vjetrove, maštom slavi?

Da li bor može sam,
među oblacima da bude sretan,
sam da voli preteške kiše,
iglicama u noći da l’ i bor
to diše?
Vremena druga, nekom korjenja bolja,
bez iskrenog druga, bez duginih boja,
Da li bor naš to noćas miriše
iznad dugog polja,
da li bor je to sam, ili ne,
na vrhu iznad ponora, iznad močvara
pored mjeseca,
grli svijet cijeli
da li bor to sad ima svog para
i život nastavlja i presjeca
baš tamo gdje želi?

Čujem Ga da li to šapuće,
sad je tek anđeo pali,
negdje ovdje, il negdje tamo
da li anđeo premali za ovaj svijet
među nama još manjima,
zagrljenim tamom,
da li bor taj je mogao biti dan
jedan među hiljadu noći
kada plane,
da li bor je taj mogao goriti samo,
kroz sva tamna vremena
koja će doći,
čujem Ga da li šapuće to,
njegov je kaže zvjezdani hor
iznad kuće,
na brdašcu sunca,
komadima hiljada srca
u kojim oluja sijeva,
on pao još o letu pjeva…

I igra se slovima, rimuje slikama
nad nama,
tu gdje je nebo više od svih dotakao,
na brdašcu sunca,
Da li bor je naš, tu baš pao,
i bedem tajni, iglicama izatkao,
da nas sve zagradi, zaštiti od tama ?

mom Bratu od tetke,
prerano nestalom iz šume dragih ljudi.
Eto, napisah ti pjesmu, volio bih da nisam
morao… da se još nadam kako ćeš mi biti
recenzent na mojoj nekoj zbirci.
Teško sam je napisao, ti znaš šta je teško !
Svaki put je bilo više nekih kapi nego slova
kad bih počeo, eto ovaj put je bilo jednako,
te dokrajčih. Najmanje što mogu, premalo što
bih sve doželio.
I oprosti što nisam bio tu negdje, kad je trebalo,
mi smo se bar razumijeli… ali korijene su polupali
drugi, davno, kad smo blizu rasli.
Srešćemo se mi da prebacimo još dvje, tri pametne,
bar u snovima, navrati, nema te.
Rijetko srećem te s dvje tri pametne, možda je i
tebi to falilo, možda… Eto, a sad ću da ćutim dugo,
i znam da ćeš ti bolje od svih shvatiti šta piše ovdje
iznad. Čuvaj nas,
tvoj jesenjin

Pjesma koja se osmjehuje

Ovo je pjesma koja je čekala
da joj ti ime daš,
koja se krila u ritmu
mojih koraka koji su te tražili,
snova koji su se sanjati plašili.
Ovo je pjesma koja je znala da
ćeš da dolutaš,
i dok su te daleko negdje
oblaci tamni gazili
a nije mi rekla,
dok me je gledala iz ogledala
sunčanog jutra,
dok mi sive snove spira topla česma,
da je tu, i da čeka da joj ti ime daš
ovo je sad srećna pjesma.

Tu je bila i sa mnom gledala kiše,
i nije mi rekla da i s tobom gleda,
ovo je pjesma koju ti pišeš,
toplim prstom preko srca od leda,
koja sa tobom uzdiše,
koja zna da ti nisi s neba,
a neće da mi oda ni to baš,
ovo je pjesma koja je
čekala da joj ti stihove
tužne isprekidaš,
i da počne da luduje,
u ritmu revolucije, u ritmu salse,
ovo je pjesma koju osmjesi krase.

Ovo je pjesma koja slavi
sve one koji se ljube,
i tješi one koji slute i pate jako,
koja daja nadu onima koji gube
a ne znaju stvarno zašto,
pjesma koja sve, glasove razumije,
koja briše neokopnile snjegove,
tjera hladne suze i sjene,
ovo je pjesma koja kaže,
ja sam srećna pjesma, čekajte mene,
sa mnom čekanja sva prolaze.

Ovo je pjesma koja živi od nade,
a dolazi kad joj se ne nadaš,
ovo je pjesma koja se poput
malog cvrčka u sobu nečiju prikrade
i zapjevuši, i zatreperi, trep, trep,
život je tako lijep,
kad si ti tu, kad smo mi tu,
kad imaš nešto veliko,
nekom velikom da daš,
kad zaspale note iz neke paučine
doputuju,
i počnu da iz srca pletu melodije,
ovo je pjesma koja je čekala
da joj ti ime daš,
ovo je pjesma koja se osmjehuje.

Ovo je pjesma koja više
ne umije čekati,
jer ona je čekala dugo
da se osmjehuje,
kada su stezali mrazevi i
sto put padali jesenji dukati,
ona je čekala da joj kažeš ti
gdje leptir zimuje,
ovo je pjesma koja čuje
samo osmjehe, samo kad se
neko raduje,
ona je čekala da obriše
suzu koja od vjetra potekne,
ovo je pjesma koja te neće čekati
i čuvati,
jer ona zna, još iz mog sna,
da ću to ja najbolje znati,
pjesma koja od dva srca
pravi jedno bez razdeljka,
ovo je pjesma koju ne pišem ja,
već u grudima jedna mala svjetiljka.

Majci

U ovaj ćošak nemirnih snova zaspalih bogova,
moj san svojom suzom probudila je ona,
u svijet šarenih bića iz zapričanih priča,
nisu donijele me boje neba, ni anđeli Gospoda,
ni krila s proljeća, dugoputujućih roda,
samo ruke te žene, poput sunca iznad mene
grijale su prve zime, moje izgubljene ruke i pelene.

Na ovaj svijetli kraj, tamnog beskraja
ona je moj početak svojom iglom zaplela,
koncem proljeća, bojom prolivenog maja,
kad se rađaju jata ptica i bokori ljubica,
kroj mojih krila, lako je zagrljajem sašila,
kao najveći umjetnik, kao pradavni predak,
u svakoj riječi mojoj ona veze svoj redak,
moja divna majka, petrolej mog svijetla
moj fenjer razuma naspram svih ludnica.

Neki kažu da su se rodili sami,
kao bez sjemena, pupoljka, list samonikli,
da l’ imaju snage il tuge previše u sebi,
možda je bolje tu tajnu ne znati
gdje niču ti tužni, bez sjaja sunca u tami,
jer moji sunčani, zabrinuti i plačni dani
imali su uvijek svoju brižnu mati.

Isparana neba, rašivena srca,
sve ruke bi njene umjele da spoje,
i slutnje sumorne i suze umorne
kad je skriju u kutku tuge daleko od mene,
za proljeće blijedo tamo tražila bi boje,
i zato je uzdižem iz sunčeve sjene,
jer Božiju, svetu majku odavno svi hvale,
Svevišnji će razumijeti moje riječi male
što u hordi boraca i preživjelih heroja,
među bezbroj ruža što na zemlji su nicale,
ovim ordenjem duše tebe kitim, majko moja.

Znam dobro to je šablon ovog svijeta,
jednog kišnog ljeta odletjeće jato naših selica,
što smo skupa pogledima, grlili i pratili
i ostaviće prvi put prazna gnijezda u meni,
pod tvrđavom sunca koju jesen ruši.
ti bićeš tek latica uvelog buketa,
čiji miris nestali me u grudima guši.

U umornoj noći iznad sablaznih misli
zamahnuću krilima što ti si skrojila,
tih dana braća će mi biti anđeli pokisli,
i poneka sestra duša što se blizu svila,
i negdje u mraku, kad jedna kap slana
nadjača sve arije, sretnih prošlih dana,
uzeću u ruke buket ljudi ovog svijeta,
i šapnuću - hvala ti, za ovaj svijet, mama.

Pahulja i rosa

Duboko u šumi u kojoj lišće za suncem uzdiše
sa pupoljka nekog uplakanog bilja,
dvije kapi rose u jednu se stopiše
ponešene dahom nekih šumskih sila
ka zagrljaju neba, s vodenim vilama uzletiše.

I tek što u paperju zanesenog oblaka
taknuta dugom kap zasja bojom žuto-plavom
dodir vjetrova ratnika iz polarnog mraka,
zaledi kap malu bijelim, okrutnim kristalom,
iz njenog srca bezbroj zvijezdica petokraka
pružiše ruke ka suncu zaspalom.

Bal hladnoće nad šumu duboku dođe,
hiljadu malih kapi rose bijele haljine nose,
i tek rođena pahuljica na ples s njima pođe,
kočijama sivih oblaka što suncu prkose
i mnogo gradova svjetlih, polja cvijetnih prođe
do jednog toplog kraja gdje umiru rose.

Udarci topline odnekud iz dubine,
pocjepaše snažno kočije umornih oblaka,
rasplesane pahulje same usred tame
rasuše se, uplakane i prepune straha,
samo mala pahulja osjeti se opet sva laka,
prepuštena onom vjetru što za sve brine.

Brzo poput svica gradski povjetarac,
uhvati je i povede do usnulog grada
zaviriše na prozor gdje zamišljen starac
šapuće u album – Eh, vremena mlada,
obletješe brzo krst crkvenog tornja,
oko gnijezda toploga, dva pospana goluba,
zaviriše u dom gdje ostavljene bebe usne,
i tek što ugledaše kip velikog konja
pahuljica pade na nečije usne.

On i Ona zagledani jedno u drugo
u dubinu bića
san o vječnosti u vječnom trenutku
sanjan predugo,
o dodiru dodira velikog otkrića
kad u jednu šaku skupiš snove sve,
stegnuo je u ruci Njenu meku ruku
i šapnuo – Pala ti je pahulja na usne.
- Gdje ?
- Evo ovdje...

Skinula je brzo bijelu haljinu pahulja
i na tren kap rose opet je postala,
u dahu dva bića što se iskreno ljube,
opet se u dvije kapljice pretvorila
izgubila se s poljupcima što se srećni gube
negdje u Njegovom dlanu,
negdje u šiškama Njene kose
shvatila je kap mala da srećne umiru rose.

Jutro rano, na vratima zvuk zvona,
Srećna i Snena potrčala je bosa,
na vratima poštar pita – Vi ste, Ona?
- Da.
- Ruže za Vas, dostava cveća!
- Hvala.
Na cedulji dvije nježne riječi
i potpis Ti znaš ko sam.
U uglu Njenog oka suza, sve veća
kliznula je preko nosa
i kapnula na ružu, sunce u oknu zasja
i rodila se nova, mala rosa.