Srce boje sljeza

U dedinom starom zarđalom satu
zastalom davno,
jedno vrijeme boja
je ostalo zaključano
s onim malim ključićem otpozadi,
zamršeni, nikad naviti,
nikad otkucani sati
zaljuljali se, zaboravili se
na opuštenoj opruzi
kao zanjihana polja zelenog maka
što su htjela u crveno da procvatu,
izgubila su svoju crvenu
s usnama nikad ljubljenih djevojaka,
čiji poljupci su čekali na mjesečevoj pruzi
da se prospu u neku maslinastu
na izgubljenoj, nikad ljubljenoj
vojničkoj bluzi.

Izgubljeno vrijeme boja
kad su neki mali prsti trebali
neke hrabre sresti,
i sa njima svoju malu pozlatu,
izgubljene vrijeme ruku što nisu
stigle ni kroz trnje se izgrepsti,
okovane u neiskopanom zlatu
ostale prerano u vječnom snijegu zepsti,
u svom nekom nenavitom satu
zamrznuto vrijeme u godovima
počupanih breza
ostalo je da šapuće u nečiju vatru,
kad srce primi boju sljeza,
u nekom prvom sličnom hladu,
u nekom prvom, drukčijem gradu.

Kad noć postane kao mahovina meka
i sva neba se učine predaleka,
srca se prelako u svoje otkucaje
povuku i sklone,
ma ne, to je hrabrost, nije to sjeta
dok čekaju jedan svod,
jednu tamu izdaleka,
da otkucaje zarđalog sata
im za penzionisanje suza poklone,
iz onog avgusta, onog ljeta,
kad je gomila repatica kometa
u neke tuđe rijeke snova pretočena,
u genima jedna kolona zatočena,
u hromozomima kore hrastova i jela
zapis zadnjeg ljeta kad je duša
bila iz jednog dijela,
od krajiških borova
do kanadskih breza,
od lovaca, velikih hajduka
do najvećih uljeza,
zidara krovova tuđih snova,
od saonica dvoprega do kićenih čeza,
al’ srce uvijek ljeti iste boje,
boje sljeza,
izgubljene boje tamnog svoda
iznad bezbojne seobe
mog sljezovog roda.

Za jednu generaciju, zauvijek ostalu, zamrznutu
u mladosti, Krajini, Bosni i devedesetim.