петак, 15. јануар 2010.

Pahulja i rosa

Duboko u šumi u kojoj lišće za suncem uzdiše
sa pupoljka nekog uplakanog bilja,
dvije kapi rose u jednu se stopiše
ponešene dahom nekih šumskih sila
ka zagrljaju neba, s vodenim vilama uzletiše.

I tek što u paperju zanesenog oblaka
taknuta dugom kap zasja bojom žuto-plavom
dodir vjetrova ratnika iz polarnog mraka,
zaledi kap malu bijelim, okrutnim kristalom,
iz njenog srca bezbroj zvijezdica petokraka
pružiše ruke ka suncu zaspalom.

Bal hladnoće nad šumu duboku dođe,
hiljadu malih kapi rose bijele haljine nose,
i tek rođena pahuljica na ples s njima pođe,
kočijama sivih oblaka što suncu prkose
i mnogo gradova svjetlih, polja cvijetnih prođe
do jednog toplog kraja gdje umiru rose.

Udarci topline odnekud iz dubine,
pocjepaše snažno kočije umornih oblaka,
rasplesane pahulje same usred tame
rasuše se, uplakane i prepune straha,
samo mala pahulja osjeti se opet sva laka,
prepuštena onom vjetru što za sve brine.

Brzo poput svica gradski povjetarac,
uhvati je i povede do usnulog grada
zaviriše na prozor gdje zamišljen starac
šapuće u album – Eh, vremena mlada,
obletješe brzo krst crkvenog tornja,
oko gnijezda toploga, dva pospana goluba,
zaviriše u dom gdje ostavljene bebe usne,
i tek što ugledaše kip velikog konja
pahuljica pade na nečije usne.

On i Ona zagledani jedno u drugo
u dubinu bića
san o vječnosti u vječnom trenutku
sanjan predugo,
o dodiru dodira velikog otkrića
kad u jednu šaku skupiš snove sve,
stegnuo je u ruci Njenu meku ruku
i šapnuo – Pala ti je pahulja na usne.
- Gdje ?
- Evo ovdje...

Skinula je brzo bijelu haljinu pahulja
i na tren kap rose opet je postala,
u dahu dva bića što se iskreno ljube,
opet se u dvije kapljice pretvorila
izgubila se s poljupcima što se srećni gube
negdje u Njegovom dlanu,
negdje u šiškama Njene kose
shvatila je kap mala da srećne umiru rose.

Jutro rano, na vratima zvuk zvona,
Srećna i Snena potrčala je bosa,
na vratima poštar pita – Vi ste, Ona?
- Da.
- Ruže za Vas, dostava cveća!
- Hvala.
Na cedulji dvije nježne riječi
i potpis Ti znaš ko sam.
U uglu Njenog oka suza, sve veća
kliznula je preko nosa
i kapnula na ružu, sunce u oknu zasja
i rodila se nova, mala rosa.