недеља, 27. новембар 2011.

Pozajmljena ptica

Nebo crveno kao obraz od srama
na licu djevojčice jedan poljubac dug
stidljivo šapnut,
ne boj se, više nikad nećeš biti sama,
ovo nije obećanje
ovo je budućnost prerušena
u slova u najljepše sjećanje
skupljeno u par dlanova,
pozajmica samoće
najbolje naplaćena.

Naplaćena komadićima nekih požutjelih osmjeha
i suza što podvlače se kao lišće zgaženo,
tu gdje sam zakočio na jednoj pruzi
tu gdje sam poželio da posadim
jednu budućnost bez pameti, neopaženo
jednu budućnost divnu
kao ruski cirkusi,
prepuni osmjeha, vatre i čuda,
tako bih volio da nikog u njoj
ne zovem ni imenom ni ženom,
već samo sreća, već samo ljubav.

Zaljubljen vječno u zalaske sunca
dajem srećan da me mute, prosipaju i brišu
kao prevrelu jutarnju kafu,
znam da zbog mene
lakše se smješe i dišu,
u ona svoja jutra prehlađena od samoće,
praštam im što presporo znaju,
praštam im što prebrzo hoće
u samo jednom dahu
da nauče šta znači ljubav,
u samo jednom zagrljaju da im prođe
da se na srce potpišu.

A izgubljeni su kao velika otkrića
novih svijetova,
neupisani uspjesi admirala brodolomnika
nikad spašenog,
izgubljeni kao ono najljepše
u nama što ne mora biti
ni sa čim ukrašeno,
izgubljeni kao zrnca svjetlosti
u laticama cvjetova
na prepad uhvaćenih palim mrakom,
izgubljeni a ipak zaljubljeni
u to divno prostranstvo bliskosti između
snova i snova
koje bi tako voljeli da nikad
ne nazovu, ni uspomenama ni brakom.

Kome se to svetimo
za one najljepše trenutke zaljubljene u greške,
za ono najsjajnije u nama
čega ne umijemo da se prisjetimo,
a želimo, tako potajno želimo
kao kesice prepune slatkiša,
što čekaju nekog da ih kupi i otvori
iz izloga prašnjavog, prepunog kiša
iz izgubljenog sunčanog djetinjstva
par očiju zadihanih, toplih
uvijek se radoznalo stvori,
na kraju nekih novih ulica
što na početku vječito vode do neba,
do tebe, do sebe
uvijek ima nas i biće ovakvih
što će biti pozajmljena ptica
za jedno proljeće i suze drvoreda
pune najnježnijeg granja,
pozajmljena ptica koja se vraća
kad prestaneš da je sanjaš.

To maleno, slano zrnce
znoja od mene,
na dlanu što imaš,
nek ti bude najduže sunce
jednog života preznojanog
od vrelih avgustovskih šaka
zarivenih u taj bijeli pjesak tvojih zjenica,
u te bijele nježnosti,
jer samo tako pamćen i samo takav
umjeću da putujem nasmiješen u daljine
da odlazim bez tebe, i da se s tobom
još više vraćam,
drukčije ne umijem, oprosti,
i kad kažeš da, onako hladna,
jednom otićiću,
i kad kažeš ne,
hiljadu puta po tvoje ne
doćiću,
i kad ne budeš umjela ništa reći,
ni ćuteći, za oboje umjeću.

Dok god zvijezde ovako pijuču
kao mali žuti pilići u slami neba
iznad ovih naših repova snova
i rogova želja što muču, bodu se i urliču
u štali životinjske nježnosti i ljudskih prostota,
u ćošku jednog malog tora,
češkaću se vječnošću, čekanjem
snovima i podsječenim krilima,
učeći se kako biti dobar,
dobar da mi poželiš prići,
kad poželiš da mi pokloniš
za doručak taj cvjet u kosi
i jedan dodir s obećanjem onim
bez pameti rimovan,
dodir kojim ćeš probati da me ukrotiš
da ne budem od najvećih
zidara snova,
da budem još samo jedan neimar,
proračunatih i zlatnih
što sanjaju ušuškane tople vile
po morima,
i neki zlatan grumen,
ne,
od mene nikad nećeš dobiti prsten,
što umije da zarobi
više nego najveće tamnice,
ja ću dok se u slobodu razumijem
da ti oko prsta vrtim sreću,
budeći se i sanjajući poletanja i tepanja
i padanja puna zajedničkih bora,
A kad poželim i kad pomislim
da više ne moram
biti tvojim osmjehom ukrašen,
kad poželim da psujem
povraćam i pljujem sve to naše,
iz zadnje čaše
popići sramotu svih sličnih,
i otićiću jer to ne umijem najljepše
i nikada neću.

A onda iz daljina,
zamoliću te da ispališ to srce iz sebe
ludo kao topovsko đule,
zamoliću te da me stigneš
i pogodiš kao sasvim slučajno,
kod prve najljepše nove, sanjive kule,
gdje sam opet zastao,
ne bi li malo u neki san porastao,
i osmjeh koji nikad nije
do kraja od straha zarastao
jer šta su ljudi već neke topovske
vrele cijevi ,
zapete i napunjene nekom,
opasnom ljubavlju
što je pokorila i umorila
ovaj divlji , divan svijet cijeli,
i kad se na kraju predam,
kad postanem još samo jedan
top tvome snu predan
što više na nebo ne puca
kad pomisliš da me razumiješ
i više od sebe,
razumjećeš možda i sve one računice,
brojanice i pozajmice poljubaca
urezane u prošlim ratovima na mene
i shvatićeš da sam oduvijek od zvijezda
pozajmljen samo za tebe.

субота, 5. новембар 2011.

Krici božura

Pun prašine radosti, svjetlosti prije smrti
cvijet tek nikao u krvi drhti
na ruci uplakana rđa oružja,
između okova i snova očerupano nebo
grli preplašeno jato kosova
u želji za letom u borbi za hljebom,
ruka gruba, pravedna tuđa
suzu djeteta za odlazak briše
iz kolijevke što se u nepovrat pruža,
mrvice paperja i nagorelog perja
dozivaju kiše, daleke
dozivaju trnje ruža
krici božura sve do sjevera,
dalekog rođenog sjevera.

Šta toplo reći
pokislom plamenu sunca iznad Peći,
na granicama velikih i malih
krst proklet i svet, raskršće poletjelih i palih
iznad Dečana,
isprljana u snu haljina, krvava, svečana
svučena u želji kako mržnji uteći
iz Gnjilana ne nose više najmanje ptice
imena Danice, Verice, Milice
i oči što razumiju osmjeh sjevera,
nježnosti najveće sad umiju svi grubo poreći,
čije hrabro lice, čije ljubavi su ljepše i veće
kad ih prekriju pitanja i cvjeće
to crveno cvijeće presto i grob ćirilici,
te suze drevnih, preumornih pastira
jedne vjere što dugo sklapa krila
i moli za poljubac Drite i Miloša
prognan iz ljubavi i manastira.

Tišina je najveća kad želi da se sjeća
i ušima i očima, beskraj zapaljenih požara,
zgažena stoljeća
u ruci djevojčice bombone i ikone,
budućnost koju male ruke lome,
bajka što kraj predosjeća
i nova proljeća, proljeća bez božura.

Do kosti ne bole
te zagrižene usne što gube sve
ni ovi dani što istinu ne vole,
kao noći i jutra što će doći
i roditi nove krovove
i pod njima nove oči
što će nositi naša imena
kroz nove zemlje, uzdahe, želje i krike,
a neće imati ko da im objasni
naše dane juga
kad smo na tom polju mi učili crtati
njihove osmijehe i snove,
i bježati od tuga
da bi oni imali te nasmijane slike
i poljubac jači od vjere i mača,
i da smo morali nestati kad smo bili najjači
mjesto njih odmarširati tu paradu plača.

Do kosti ne bole, moj brate južni,
ovi dani što ne vole
tvoje pjesme i slavlja
već što nema hrabrosti da oprosti,
te tvoje slomljene kosti i snove
što Kosovo polje još rađa najbolje
vitezove rođene da budu tužni
ptice što umiju otići najdalje
kad im probaju srce probosti,
krvavi od mržnje ružni
oprosti, moj brate južni
kad potpišu i naše ime
ispod tvojih viteških bista,
kad se niz slobodu srećan opružim
prepun zaboravljenih suza u srcu ravnica ,
Sjever će uvijek shvati više da blista,
Sjever će uvijek manje da plače zbog Hrista.

I kad najmanji svici slobodnog neba
budu učili svjetlost južnih vitezova,
onih što su branili samo što se treba
granice života i svojih krovova,
s očima punim ponosa, suza i požara,
daleko još dugo odzvanjaće krici
nekog imena južnjaka, kod jednog
samo slova,
u jednoj latici istorije cvjeća,
krici potomka velikih božura,
u slavu onih što su imali uvijek
manje sreće nego hrabrosti i snova.