Krici božura

Pun prašine radosti, svjetlosti prije smrti
cvijet tek nikao u krvi drhti
na ruci uplakana rđa oružja,
između okova i snova očerupano nebo
grli preplašeno jato kosova
u želji za letom u borbi za hljebom,
ruka gruba, pravedna tuđa
suzu djeteta za odlazak briše
iz kolijevke što se u nepovrat pruža,
mrvice paperja i nagorelog perja
dozivaju kiše, daleke
dozivaju trnje ruža
krici božura sve do sjevera,
dalekog rođenog sjevera.

Šta toplo reći
pokislom plamenu sunca iznad Peći,
na granicama velikih i malih
krst proklet i svet, raskršće poletjelih i palih
iznad Dečana,
isprljana u snu haljina, krvava, svečana
svučena u želji kako mržnji uteći
iz Gnjilana ne nose više najmanje ptice
imena Danice, Verice, Milice
i oči što razumiju osmjeh sjevera,
nježnosti najveće sad umiju svi grubo poreći,
čije hrabro lice, čije ljubavi su ljepše i veće
kad ih prekriju pitanja i cvjeće
to crveno cvijeće presto i grob ćirilici,
te suze drevnih, preumornih pastira
jedne vjere što dugo sklapa krila
i moli za poljubac Drite i Miloša
prognan iz ljubavi i manastira.

Tišina je najveća kad želi da se sjeća
i ušima i očima, beskraj zapaljenih požara,
zgažena stoljeća
u ruci djevojčice bombone i ikone,
budućnost koju male ruke lome,
bajka što kraj predosjeća
i nova proljeća, proljeća bez božura.

Do kosti ne bole
te zagrižene usne što gube sve
ni ovi dani što istinu ne vole,
kao noći i jutra što će doći
i roditi nove krovove
i pod njima nove oči
što će nositi naša imena
kroz nove zemlje, uzdahe, želje i krike,
a neće imati ko da im objasni
naše dane juga
kad smo na tom polju mi učili crtati
njihove osmijehe i snove,
i bježati od tuga
da bi oni imali te nasmijane slike
i poljubac jači od vjere i mača,
i da smo morali nestati kad smo bili najjači
mjesto njih odmarširati tu paradu plača.

Do kosti ne bole, moj brate južni,
ovi dani što ne vole
tvoje pjesme i slavlja
već što nema hrabrosti da oprosti,
te tvoje slomljene kosti i snove
što Kosovo polje još rađa najbolje
vitezove rođene da budu tužni
ptice što umiju otići najdalje
kad im probaju srce probosti,
krvavi od mržnje ružni
oprosti, moj brate južni
kad potpišu i naše ime
ispod tvojih viteških bista,
kad se niz slobodu srećan opružim
prepun zaboravljenih suza u srcu ravnica ,
Sjever će uvijek shvati više da blista,
Sjever će uvijek manje da plače zbog Hrista.

I kad najmanji svici slobodnog neba
budu učili svjetlost južnih vitezova,
onih što su branili samo što se treba
granice života i svojih krovova,
s očima punim ponosa, suza i požara,
daleko još dugo odzvanjaće krici
nekog imena južnjaka, kod jednog
samo slova,
u jednoj latici istorije cvjeća,
krici potomka velikih božura,
u slavu onih što su imali uvijek
manje sreće nego hrabrosti i snova.