среда, 11. август 2010.

Prijatelj

Odmotaj me tim drugarskim rukama
nađi mi početak,
ili kraj već
ako imaš vještine za to,
jer smotan sam pradavno
iz jedne tišine u riječ,
preslikan iz neravnog u ravno,
iz romana u pjesme redak,
i još tražim pravo platno
za najvjerniji portret svoj,
pomozi mi u traganju
samo jedan korak ka nestvarnom,
i bićeš prijatelj moj.

Odaj me tim drugarskim riječima
morzoevom il’ nekom drugom,
ludom azbukom,
predaj me zvijezdama,
tamnoj noći il’ samoći
kad krenem u plamen rukom,
ostavi me zainat da sam sebe
probam mimoići,
i svanuti u grudima
s novim vazduhom,
i krvav ako postanem od rašivenog sna,
sav ako se skupim u jedan šav
tek tad mi dođi,
i kopče mi suzama izbroj,
s podsmjehom i ćutanjem
sve mi reci,
i bićeš prijatelj moj.

Posjeti me tim drugarskim mislima,
podsjeti da među svim
ovim nitima
zbog kojih sam vezan
za zemlju nepokretan,
ima jedna
zbog koje sam sretan,
i ovako zarobljen na granici sna
da budem zvjezdani putnik,
nit zbog koje ću
još pregršt puta
oko sunca biti zaljubljen, okretan,
biti lansiran nad oblake
kao mali sputnjik,
osuđen da padnem
na mek sloj,
na tu jednu meku nit
na kojoj piše da misliš na me,
prijatelju moj.


Pročitaj me tim drugarskim očima,
mada pročitan sam odavno,
al’ neshvaćen još uvijek
i sve moje najveće slavno
juri za mnom,
a ipak kasni
za jedan zagrljaj,
za čitav jedan vijek,
da me u tvojim očima ukrasi,
al’ ako ti je dovoljno
ovo jedno sunce samo
za putovanja bez kretanja,
kreni sa mnom
da pronađem se bez skretanja,
negdje sam tamo
ničem u polju pamuka
pod tamom,
pa i ako ne pronađem to sjeme
za svoj kaput najljepši kroj,
znaću da si tragao uz mene,
i biću prijatelj tvoj.

петак, 6. август 2010.

Ravnica

Lijepa su mi ova pozlaćena polja
i pjesma močvarna što iz sna me budi,
i klipovi kukuruza kao zlatna, nebeska postolja
umotani, skriti kao čarobnjaci ludi
zanjihani, bojažljivi kao tvoje grudi.

Sve mi je draža ta priča pospana
uvijena u osmjeh velikih ratara,
i to krupno Č i Š što zvone poput zrelog bostana
bivaju mi dragi u košavi s atara
iz nje se Rusije slutim napila,
ta tvoja duša kao tajga prostrana.

Ove predivne šare s fasada salonskih
sve me vuku da ih u pjesmu stavim,
i ovaj crn salaš paorski i dvorac baronski,
i đeram ničiji zakačen o svod plavi
i tvoj osmjeh mali, stopljen u govor slavonski.

I sivi taj Dunav k'o čarolija široka
u krv mi je uš'o, i sad huji i šušti
i srce mi sad puno sremskih čamaca sa doka
vezanih u tvojoj kosi, tamnoj k'o mrak fruški
obasjan s tvoja dva mala, ranjiva oka
kao prva dva ploda na mladoj kruški.

Sad iscjedio bih ovo nebo ždralova
u dva, tri plava decilitra laka
i smotao ovu ravnicu u dva lokvanja
i izgubio se tragom raspjevanih vrbaka
da sa horom žabaca, skačem i sanjam
dok me ti ne stigneš ispod nekih oblaka
s haljinom crvenom od bulki i maka.

Poželjeh eto, da napišem pjesmu
o ljepoti ravnice,
i kako mi je tišina, njenih salaša mila,
o tajni suncokreta, vjetrenjača bez krila,
i kako barske ptice
brojim mjesto zvijezda,
al' odnekud si se opet ti stvorila,
ti zbog koje ravnica ove pjesme je vrijedna.

уторак, 3. август 2010.

Srce boje sljeza

U dedinom starom zarđalom satu
zastalom davno,
jedno vrijeme boja
je ostalo zaključano
s onim malim ključićem otpozadi,
zamršeni, nikad naviti,
nikad otkucani sati
zaljuljali se, zaboravili se
na opuštenoj opruzi
kao zanjihana polja zelenog maka
što su htjela u crveno da procvatu,
izgubila su svoju crvenu
s usnama nikad ljubljenih djevojaka,
čiji poljupci su čekali na mjesečevoj pruzi
da se prospu u neku maslinastu
na izgubljenoj, nikad ljubljenoj
vojničkoj bluzi.

Izgubljeno vrijeme boja
kad su neki mali prsti trebali
neke hrabre sresti,
i sa njima svoju malu pozlatu,
izgubljene vrijeme ruku što nisu
stigle ni kroz trnje se izgrepsti,
okovane u neiskopanom zlatu
ostale prerano u vječnom snijegu zepsti,
u svom nekom nenavitom satu
zamrznuto vrijeme u godovima
počupanih breza
ostalo je da šapuće u nečiju vatru,
kad srce primi boju sljeza,
u nekom prvom sličnom hladu,
u nekom prvom, drukčijem gradu.

Kad noć postane kao mahovina meka
i sva neba se učine predaleka,
srca se prelako u svoje otkucaje
povuku i sklone,
ma ne, to je hrabrost, nije to sjeta
dok čekaju jedan svod,
jednu tamu izdaleka,
da otkucaje zarđalog sata
im za penzionisanje suza poklone,
iz onog avgusta, onog ljeta,
kad je gomila repatica kometa
u neke tuđe rijeke snova pretočena,
u genima jedna kolona zatočena,
u hromozomima kore hrastova i jela
zapis zadnjeg ljeta kad je duša
bila iz jednog dijela,
od krajiških borova
do kanadskih breza,
od lovaca, velikih hajduka
do najvećih uljeza,
zidara krovova tuđih snova,
od saonica dvoprega do kićenih čeza,
al’ srce uvijek ljeti iste boje,
boje sljeza,
izgubljene boje tamnog svoda
iznad bezbojne seobe
mog sljezovog roda.

Za jednu generaciju, zauvijek ostalu, zamrznutu
u mladosti, Krajini, Bosni i devedesetim.