недеља, 5. јул 2026.

Digitalni žulj u Podnebesju Svetosavskom

 

Avgustovsko veče, letnja jara, topi se asfalt na autoputu izbledelog bratstva i jedinstva dok ulazimo u Srbiju iz Slavonije. Povratak kući nakon više od pola godine zime i prolećnih mrazeva Finskog zaliva. Na benzinskoj stanici, prvi udah u svojoj zemlji, kad ono opori miris svinjaca, kreće pomesan s isparenjima nafte i deteline– energija Srema. Miris slobodnog Srema nastavlja još par kilometara da se uvlači kroz prozor, zbijamo šale o otadžbini, a u duši ipak nešto toplo, svetlo, što može da razume samo gastarbajter koji par meseci nije video svoj sokak, a detinjstvo mu povremeno na svinjce mirisalo. Nema tih dolara, ni rubalja da kupe taj osećaj slobode i radosti slobodarske duše Obrenovićeve svinjarske Srbije, iznikle na obalama Save.


Pola godine kasnije, zima, predsednik Rusije i Srbije sede u Beogradu, Palata, i ruski predsednik gleda u vezeni tepih i kaže- Imate svinju na tepihu, zanimljivo. Kaže iznenađeno gledajući motiv praseta na našem tepihu.

Smejemo se zabezeknuti sa Rusima u Peterburgu kao onda na autoputu, zapahnuti mirisom svinjaca. A nesvesni koliko je svinja bila poštovana i slavljena kod starih Slovena i Tribala, koliko je svinjskih života palo za sreću, slobodu i osmeh našeg naroda. Mnoge je svinjska mast ranjenike zalečila i kao luča gorela i sijala u mraku vitezima srpskim i vizantijskim, i put ka slobodi podmazala dok su gonili osmanlije pod mesecom.

Godinu dana ranije, s prolećem posetismo s prijateljima najveci i najlepsi muzeju Rusije u severnoj prestonici, Ermitaž. Vodič odmah na početku reče - ovaj ulaz muzeja je bio palata grofa Save Vladislavića, iz Hercegovine, savetnika Petra Velikog. Dve hiljade kilometara od Srbije, kao sveznajućeg gimanzijalca stiže me skrivena istorija Srbije kao svinja na tepihu u palati Srbije.

Sava Vladislavić beše poznati trgovac i diplomata hercegovačkog porekla, i dubrovackog obrazovanja koji je postigao diplomatski dogovor o vecnom miru između Kine i Rusije. Kao spomen na te godine, sagradio je grad Troickosavsk na granici sa Kinom, danas Mongolijom. Troickosavsk se ne baš slučajno nalazi blizu najvećeg slatkovodnog jezera na svetu, Bajkal. Naselje je grof posvetio drugom malo davnijem Savi, knezu Zahumskom – Rastku po kom su mu roditelji i dali ime.


Zamislite tamo negde, daleko kod Mongolije grad sa imenom Svetog Save. Još zanimljivija činjenica jeste da je Vladislavić voleo da sluša opere Vivaldija sa kojim se i družio borevići u Veneciji, te mu je Vivaldi i posvetio jednu. .

Taj Sava ostaviće lepe utiske o umnosti i manirima južnih Slovena, ruskoj carskoj porodici i zadužiti ih unapred da budu tu kad Srbija bude spremna da ustane i sa Karađorđem i sa kraljem Petrom.

Istog leta, srete me jedan drugi Sava u Kijevu, gde je već uveliko u vazduhu par godina, ruska duša nedobrodošla . Nekolika dana u Kijevu je potrebno da shvatite da su nam ovi mali Rusi još bliži govorom i mentalitetom od severne braće, kao i da razumete tu bol i prezir izraslu od devedesetih u zanemarenoj poniženoj, pravoslavnoj duši velikih ratnika. Prijatelj s juga Ukrajine mi pominje i pokazuje video od jedne pesme koja je popularna nedavno pre odvajanja Krima- peva je ukrajinka na srpskom o Komandantu Savi.


Preko Bosne i mora zna ga zemlja sva... Pesma posvećena partizanskom komandantu Kovačeviću koji je sa partizanom Bakićem jurišao i oslobađao crnogorske varoši. Ukrajincima se ta pesma dopada jer nosi motive i melodiju orignalne pesme o ruskom partizanu. Odmah me to podseti kad nam se referen te pesma vrteo na onom evropskom prvenstvu koje je vodio Santrač. Vraća se onaj prizor navijača dok viču bosančerosu, raspojasani dodaj loptu, dodaj, ali Savo neće da doda kao i mnogo puta do tad već zakucava gol uvek kad je trebalo da vrati nadu.

Biva tako uskoro i u onoj debati s budućim predsednikom Srbije isti Savo zakucava veliku istinu pitanjem- Da li vi stvarno mislite da ste vi jedini u pravu,i da jedini znate put. Godine što dolaze pokazaće da je bio u pravu i potrajaće to čitavu deceniju, ali ne i da jedini zna taj put bolje od onih koji žele srpsko zlato, i južne krajeve cara Lazara.


Prolaze godine i Jedini u Pravu gura sve ideje što mu se dopadnu kad se kod jedne šume, jednog mosta pojavljuje novi Savo s kosovskim naglaskom. Policija ga iznosi kao zavezan panj sa mosta i unosi u istoriju otpora režimu. Doktor Savo kao Doktor No za ljubitelje stripova, sve rešava blokiranjem naglosti i bahatosti kapitalističkog nemara jednom idejom i rečenicom - Ne može.


Kao da ta ideja ulazi u čitavo jedno pokolenje u klupama, odraslo u digitalnom svetu, piksela i bežičnih podataka, pokolenje koje sve više žulja nepravda, nejednakost i neljudskost, a izrasla u izobilju. U Vojvodini u jednom selu čini se da ih više žulja ta nepravda. Savino Selo od komandanta Kovačevića naseljeno plemenom svetlih Vasojevića, svakog dana staje oko podne da podseti da nepravda ne prolazi i da podržava mladost. Mladost koju zovu Z generacija, onlajn zumeri , ona koja ne zna gde i koliko će da uči, radi i voli, ali zna da neće puno da trpi i ćuti, kao prababe i pradede im u logorima.


Vozim se sa njih dvoje po novom autoputu, ovog proleća srpskog, dok pominju da je to prvi digitalni autoput Srbije, kao da si u kući. Samo sediš i slušaš šta ti govore, senzori i kamere, a meni u
glavi lebdi onaj miris svinjaca Srema. Pitam se kako će njega da digitalizuju da bude moderan, jer bez njega Srbija nije ona - slobodna. A na begradskom radiju kreću opet jurišne, oživele note o Savi - ...razgonio je bande mrskih zlotvora. Smejući se, kažem - čini se da radio i dalje drže partizani. Kaže jedan od njih, brucoš filozofije - A novine i podkaste drže četnici. Drugi dodaje- Sigurno brate, krindž totalni.


Puni nade i vere da su nekome spasitelji, pomalo i liče na apostole i svece sa imenima dok motaju zastavu Svetog Save. Jedan Luka, drugi Mateja, Marko, pa Petar, Lazar, neki novi apostoli i prometeji nade, čini se još nespremni, golobradi. Ali ono što je sigurno Srbija je budna, Srbija ustala, od svinjaca do palata, i spremna sa njima, za Život Novoga Veka.


Autor N. Zoric

петак, 18. јануар 2019.

Сан над Ладогом


На Путу Живота између Ладоге и Неве
Твоје су руке бјеле
Испричале ми причу,
Дједова хероја, без броја
срца истине, имена славе,
како су им украли будућност
синови лукаваца, унуци кукавица
њихове побједе и заставе,
сад поносно славе.

Твога и мога сина
Неће грлити њежностима
На овим степама,
Последњу њежност су убили
У оној хотелској соби
Кад су затворили очи Јесењина
Тихо, заспала је Русија.

Златне краљеве руше,
Па Црвену звијезду сруше,
Велику историју крију
Људи што једу душе
Једни другима,
Уморна, заспала је Русија.

Твога и мога сина
Неће учити истинама
Ни између редова
Последњу истину су убили
У оној улици
кад су затворили уста
Мајаковскога
Нечујно, заспала је Русија.

Пробуди се,
Устани, бескрајна Земљо,
Неко те вољети хтјео.



                                      Санкт Петербург 2018

петак, 23. јануар 2015.

Ona koja ruke pruža

Tu sam ja gdje se suzama soli
Gdje se poljupcima život hrani,
Tu gdje se slovenski, bezglavo voli
Gdje se zalascima sunca broje tamni dani.

Tu sam ja gdje se sve dušom počinje
Gdje je osmjeh golim srcem opčinjen,
Tu sam ja gdje izranjaju potonule lađe,
Gdje se samo bajkama san i ljubav laže.
Gdje se viteški, istinom brani ono najdraže.

Tu sam ja, daleko  nisam
Noću pišem pjesme, danju čitam pisma
Pretvaram svjetlost u magični uzdisaj
Koji će jednog dana zelenilom običnog lista
Da spasi jedan, ranjeni san.

Tu sam ja gdje se praštanjem moli
Gdje te tvoje božanstvo jednako voli i boli,
Tu sam ja, među tajnom hipnotisanih ruža,
Ja sam onaj koji ruke pruža.

Tu sam ja bez pameti, bez ponosa
Ja, samo sa srcem, ispred tvoga nosa
Konačno odrasli vitez, dostojan tvoga zanosa
S očima dječaka krijem put pobjeda i poraza
I mjesečevu nit od zvijezda do tvoga obraza.

Načini korak
načinom svoje nježnosti,
Načini pomak
velikodušnošću svojih suza
Da budeš tu i ti,
       Ona koja ruke pruža.

среда, 1. октобар 2014.

Бог любви не понимает


Отрекаюсь от вечности,
пересекая мосты, охватывающих момент
и вспоминаю сквозь слезы,
как две тысячи лет назад
маленькая  рыбацкая лодка на Неве,
мечтаний полна, и ты
и мои руки,
с нежностью к любви ползли.

Тысячей мостов
которые не существуют,
в наших глазах в ночи растут,
объединяют людей и Богов ,
в только одну жизнь,
что мечтание понимает,
и нам нужна только
молитва одна,
чтобы понять друг друга навсегда.

Утром и вечером, когда розы пахнут
сказки о свободе,
которые в России еще пишет душа,
миллионы людей носят в руках,
эти сказки как факел жизни.
миллионы людей, что не верят в Бога
но верят в хождение по воде
по озеру Ладога,
верят,
как миллионы глаз,
одной любовью зажгут пламя,
на землю на небо назад
смогут  вернуть тебя,
когда верим друг в друга.

И лишь в сумерках,
потаенные уголки и великие проспекты
и эти розы с запахом свободы,
пьяницы купают в отверженной русской любви,
своими мокрыми очами,
как с намокшими крыльями
птица, пойманная в другом мире,
и шепчетДорогой мой, родной,
Словенская душа еще Нечто имеет.

Бог не понимает любовь  такую,
как мокрые, усталые очи девушек, что читают
Бояшова и Пелевина в метро
Между Невской и Пионерсокой,
Больших арок триумфальных,
на входе в душу града,
как большие ожидания, что спрашивают
где герои, о которых сердце сожалеет
и эта нежность, что скучна
если за ней не умереть.

Не спрашивай никогда
сколько стоит эта нежность,
с плеч кого-то мы упали на первой пробе
и первые знаки непонимания любви
русские романы по комнате,
разбросаны были,
и водка в полночь безо льда,
и после первого поцелуя долгая тишина,
потому что уже холодно, когда дрожишь
над Тучковым мостом
пиша о любви как об правде,
что редко вспоминается,
о которой давно уже
все сказал граф Толстой.

Когда бредем по лабиринтам счастья,
Забудем нить, совесть и хлеб,
душа назад не хочет, 
из объятья рваться,
в которых нежность писк,
и от сильного желания
дымиться все,
желаю для Бога в душе боль,
потому что сердце словенское не понимает.

Мне стыдно перед памятником Пушкина,
Перед домом, где он учился,
На месте, где его глаза ранены навсегда,
На улице где, он действительно любил,
Мне стыдно, что когда-либо думал,
Что для любви,
кроме женщины, еще что-то другое нужно.

П.С.

Бог Любовь не понимает,
даже с тысячью и тремя лицами
наоборот
в церквях было бы в сто раз больше
икон  блестаящих, женщин святых,
чем святителей.

Перевод с сербского языка:

Нера- Легац Рикић

Александр Кузнецов