Brodovi

Skrita iza načete tek mladosti nježne,
ispod dva plava, nebeska bedema
podastrta pod tvoje oči razvejane čežnje,
tihuje tišina ona koju ja nemam,
ta lepršava mudrost poput pahulje snježne.

Šaputave, šuškave strofe noćne, molske
k’o priviđenja zvone u tvome smijehu,
prećutane, duboke, riječi apostolske,
u dlanu tvom k’o anđeli crtani u snijegu,
raspinju me k’o žice harfe eolske
prsti tvoji što sviraju po meni u grijehu,
nek nam noći bez nas što dolaze, proste.

Bruje u tebi brodovi ka Marsu što jezde,
u meni preteške, spore, huje garave galije
prepune prošlošću, tek noću, osmotre zvijezde,
ti sanjaš za oboje sva mora još otprije,
mjesta gdje se različiti u istome gnijezde,
luku što dovijeka brodove sve krije
potonule i odletjele, skrite iza mladosti
izbrisane od čežnje.

Pusti mora safira, galaksije mračno-plavetne,
noć i ovdje pada sasvim sama, hladna
ne pomažu riječi tihe, mudrosti starozavjetne,
kad zadime u duši sokaci porušenog grada,
kad dva osmijeha jutro rastanka zatekne,
stegni tu sliku u srcu, mudrice moja mlada,
jer ovo sada možda je cilj putovanja odvajkada.

U dva oka, dva jedra zarobljena u okeanu,
gledaju u daljinu i naziru sebe, tužnu, samu,
sakupljaju sad sve trenutke u jednu borbenu flotu,
da zadrže one što moraju slane da kanu,
i najsnažnijem mornaru, i najodvažnijem pilotu,
kad brodovi što odlaze, mašu voljenom dlanu.

Na horizontu

Krivuda puteljak kraj stare kuće,
upeklo žućkasto, sunce zalazeće,
siva figura pijuna, na sred staze,
sjene mu prekrile upale obraze.

Silueta starca, visokog stasa,
rasute, injaste, ravne kose,
usta prekrila ćutanja nejasna,
vjetrovi ih daleko, u planine nose.

Misli nebom, daljine umom
u strahu od neznanog, caruju pohlepno
kao pred kakvim carskim sudom
polaže račun svom umu naslijepo.

Gdje li se sad razliježu one rijeke
tako poznate planine djetinjstva,
što su daljine čovjeku zaprijeke
zašto lice preteško, opet zablista.

Izvuk’o život pokrete kista
duboke na licu davnog mladića,
u boji promrzlog jesenjeg lista,
ruke se tresu kao krila ptića.

Pogled ka nebu neznanome,
tužan, i blijed lica odraz,
u venama se lomi uzvik -dome,
teška je mudrost, shvatiti poraz.

Na horizontu sjaji nade crvenilo,
čovjeka još traži njegova sreća,
možda i samo njeno mjerilo
nekom sunce, a nekome svijeća.

Pejzaži

Kroz okno jednog ranog ljeta,
s granica tek naslućenih svemira
dolutaš poput zaigranog, sjajnog kometa
u hodnik od blistavog hladnog mermera,
s hiljadu pitanja o kutku ovog čudnog svijeta,
zaigrana još u bajci velikih buba i leptira,
takve se ne odriču lako svog paperja.

U baštu polomljenog, umornog cvijeća
došetaš svoje čizmice od sto milja,
prospeš izgubljeno sjeme mladog proljeća
i boje nekakvog ljekovitog bilja
iz godišnjeg doba koje nema još imena
i zapita se čovjek, baš duboko zbilja,
zar takve ne plutaju samo morima sreće
i zar samo sunce im dom od duge ne svija.

Za tvojim koracima drevni vjetri već žude,
prate te u knjige u koje se kriješ,
oko tebe razigrane hrizanteme se čude
što njihove teme i snove ne umiješ
da shvatiš, i pustiš da te zalude
ta čudna bića iz zore, te vesele lude
i kapi pijane rose van bašte što sjaje
kad na sokaku jutra besana zarude,
tvoje latice sklopljene već duge snove taje.

Odlijeću odavno ptice dalekim lukama,
granice u nama već dugo ne žive,
u krilo mlado skriće se tek pero gimnazije
i osvanuće negdje u mjesečevim rukama
taj osmijeh što tajnu ne zna da krije,
tajnu što će jednom u srž da razumije
kad vrijeme načnu boje što sive
na slikama sa starih baroknih platna,
ubranih daleko u poljima lana,
jedan konac ispreden od struka zlatna
istkaće nov pejzaž snagom tvoga dlana,
pejzaž dvora i otmenih hercovih dama
i negdje u ćošku sitan vez što se smije
tek šapat u maramicu, jednog imena
za duboko skrivene pejzaže u nama.

Šibice

Postoji kraj na kraj mora
čarolijom korala tkan,
gdje sunce treperi vrelu zemlju dok ljubi,
i tu postojan neprolazan sjaj,
malim, plahim očima dan
bićima s krilima što lete iznad ljudi.
Valima misli tu se kao brodić zagubi san
davno otisnut na jedrima rumenih obraza
na koje se beskraj poljubaca lako priljubi,
kad zastave seoba duša
povedu u bijeg od kiše zvijezda,
i najsvjetlije koja nosi udar poraza.

Postoji taj sjaj što vodi nevidljive seobe
kad prognaju duše zvijezde što ih rode,
i neke sobe života predugo hladne
dosanjaju ruke što znaju da lože
vatru i u njima, u doba nestvarnih zima,
i čudom doluta ona koja nosi ispod kože
dušu promrzlu koja šibice ima.

Nasmijana iza zamagljenog stakla
radosna što je grli tek nevješta rima,
i što neko još očima čuti može
riječi prećutane iznad svakog zla,
i onu trunku nade kada sreća štima
let do nebeske vatre, tek korak od tla,
a onda natrag, sudbinom brzo
do snježnih planina u ono staro krzno,
ni stopa daleko do opet novih seoba,
opet pola svijeta do Volge i Krima,
i još toliko do one koja šibice ima.

Jesen na sebe ljetne duše još privija,
šaku krupnih srca raspuca poput kestena,
zagrljaji hiljadu tek rođenih vila,
traže jedno srce što nije od stijena.
U aleji izgubljenih pjesnika
jedna vrba još se rijeci nakrivila,
bježeći od nekog čudnog u brezama sivila,
potekla bi vodom poput proljetnog vjesnika,
sred jeseni, sred Dunava kud teče možda Una,
možda do one koja šibice ima,
do sobe što biće, topline tek puna.

Žuti jastreb

Moje malo nebo, boje palog lješnika,
putevi blijedi još me vode tebi
i do velikog toplog sunca
nijanse tajne miholjskog kukuruza,
još te slikam srećno rukom
nevješto zalutalog umjetnika,
još na tebe zamiriše dim srca,
kad me vatra želja ponese da zakucam,
na vrata na koja rijetko sad se kuca,
da riječi zaboravljene mi, proste čujem,
ljepše mi od tajne pjesme muza,
da koru topola kao dijete pomilujem,
pa na grudima punim koža da popuca
kad poželim vandalski da zapucam,
u davnom ratu braće, izgubljenih ratnika.

Moj mjeseče veliki iznad malog dola,
raspeše me oblaci novoga doba,
raspeše me kao bura, krila mladog orla,
razbiše ko prozore naših toplih soba,
i čini se ipak tu me osta pola,
od svih polovica tu najljepše i najviše
da mi kristal te bosanske, čiste kiše
lice bola daleko od mene briše,
jer nema me više, nema ni pola
onog starog, sjetnog kog vuku
u luku, jorgovani i stara škola,
nova neba puna osmjeha, i snova,
kriju me sve više, pitam se da l’ su moja.

Moja kućico indijanska, u krošnji hrasta
da li ti shvataš da mene čeka salaš
pun nekih ptica panonskih močvara,
da mi srce s dunavskim vrbama sad srasta.
Kućico moja, da l’ još ti bar sanjaš,
šumsku brvnaru kraj zelena jezera,
i livadu punu trešanja prezrelih,
sanjaj za nas bar nekad, zera,
kad nas san bogova od naših snova rasta,
snjegovi bijeli kad budu te zameli,
grijaće te u ovom stihu oči pune lasta,
pogledi koji su me davno razumjeli
kad bezbrižnost djetinjstva nije bila mašta.

I ne zaboravi me, moj žuti jastrebe
kad zagrliš često moje nebo malo,
srce mi dugo u daljini bez vas zebe,
jer dosta zvijezda mojih na tvoja krila je palo,
ruke moje nisu mogle da ih domaše,
mada znam da tvoje oko nebesko, malo,
sitne stvari poput zvijezda ne plaše,
a dosta će ih još zalud, slutim pasti,
i ko zna s kim ćeš, i s kim ću ja srasti,
i ko će o nebu sve da nas laže,
koji put ka sreći je baš pravi i kraći,
al’ kad laste s juga krenu Bosni da polaze,
moje nebo, moj jastrebe žuti,
mi ćemo se pod poznatim oblacima naći.

Početak

U tvojoj kosi zarobljeni vali
onih tamnih izmaštanih praokeana
kad smo tek bića sa srcem postali,
kad su zvijezde solile još mora slana,
na tvojoj ruci nikao je trag cvijeća
kao na pustoj preriskoj poljani,
i skrio mapu kako smo saznali
da su dvoje jedno drugome
za daleku budućnost sasvim dovoljni.

U tvojim očima još žive topline
koje davno su stale glečere da tope,
boja koja danas tek rijetko sine
kada se ruke oko nekog sklope,
u tvom glasu još melodije bez rime
note zova, pjeva izumrlih vrsta,
znam u tebi ugašeni vulkani još dime
kad dotakneš prstom vrh mog prsta.

U tvom pokretu rijetki maniri
davno rođeni na nekom dvoru,
za tebe još bruse se lavom safiri
duboko u rogozno plavom moru,
tek sad rađaju se naši mali svemiri
u kojim naše usne će pjevati u horu.

U tebi iskon mojih kratkih života
od ponora ludila do planina mudrosti,
puzanja amebe do zvjezdanog pilota,
što je magija kosmosa uspjela da premosti,
u tvom govoru hiljadu riječi bajki ispričanih,
i ona najljepša, tako rijetka - oprosti.

Podzemne rijeke

Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana
kroz mukle, neznane jame,
odnijele su neke podzemne rijeke ,
njegov zadnji pogled pun nade,
u mojim jutrima sreće, nekada svane.

Krike kiše i krvi djedovih oblaka
skrila su neba novih vremena,
i krila je tajnu dugo moja baka,
kako brazda života nije joj laka,
dok nije svela brzo, k’o žita požnjevena.

Nada mnom još treperi njihova sjena,
dva pogleda sklopljena rano, puna sjaja,
u meni još vrije neistopljena svijeća,
i sok polomljenih jorgovana tog maja,
sva njihova oteta proljeća,
jedna starost nikad s unucima dočekana.

Negdje tamo tih sivih dana,
opet je cvijeće krilo nove kosti,
stari dugovi, srca puna plama,
u duhu mog roda blijeda riječ oprosti,
tamnila je djedova vremena ta slavna,
podzemne rijeke niko još ne premosti.

Sanjao sam noću zvijezde od krvi,
i kako me liječe ruke partizana,
kako jurišam među četnicima prvi
i dolaze u krvi opet vremena slavna.
A jutra su nosila svoje tišine,
i istine kroz nezrelog djetinjstva oči,
da sam tek samo jedno srpsko ime,
što jednom će svima oprostiti moći.

Negdje tamo tih davnih dana,
dušu mog djeda četrdeset i neke
kopane rukama domobrana,
odnijele su neke podzemne rijeke.
Danas i mene neka druga nosi,
više ka nebu, nekad ka dole,
kroz svoje nosim i njegove snove,
i svakog dana po jednu suzu,
učim kako da im sve oprosti.

Mom dedi, jednom od heroja
i žrtava 2. svjetskog rata,
koga su 1941. ubili domobrani
i ustaše i bacili u nepoznatu jamu

Oči naše

Oči naše nikad nisu imale krovove
građene su da bi lako kisle
da jedne druge naslute i zamisle,
kroz kišna, pocjepana, snena neba,
kroz neke tuđe kadence i molove,
da osjete kako im neko treba.

Oči tvoje i moje otvorene da bi se stisle
jedne uz druge da bi bile iste
kad dođe vrijeme ljudi od leda,
rođene da bi bile bliske,
tako isto, poslije kiše, mutne i čiste
i kada duše to još ne zamisle,
kroz snove da se sretnu dva pogleda.

Tamo negdje na maloj cvjetnoj pisti,
gdje leptiri naših prvih koraka,
još lete bijeli, nestvarno čisti,
oči naše još se kriju i plaše,
iznad svih malih, sivih oblaka,
kad oluje zemlju nebom popraše,
pogledi naši još zagrljeni isti
spuste se u pjesme novih čvoraka,
po toj maloj cvjetnoj pisti.

Da l’ je ta tajna pista samo slika
u muzeju koji više neću posjetiti,
tek izgubljena zauvijek duboka misao
koju neću tako dugo još osjetiti,
kroz tijelo poput nezadržive jeze,
kada krenu putevi što vode u lutanja,
putevi na kojima samoća steže,
možda ipak postoji taj tunel,
u kom se još sreću i gledaju naša ćutanja.

Oči naše nisu rođene za krovove,
stvorene da bi slobodno pod nebom treperile,
pogledi pokisli liječe najveće bolove,
pa zašto bi se uopšte pod nečim krile,
sve neprolite kiše nebesko divne,
čekaju da pomiluju maslačka dva,
da se za oči naše do nebesa zna.

Kad stari se sat nekad pridigne,
i nestvarno sklopi svojim krilima
ka nebu brojkama rimskim namigne,
šapne želje srca kroz drevne očenaše,
koji vladaju nad svim silama,
da jedan pogled drugim bude ukrašen,
da se oči naše sretnu, i nazovu milima.

Buđenje

Porušen davno jedan grad
jutros se u meni probudio,
i pogled s jednog izgubljenog prozora
iz sna sam na tren posudio.
I svanulo je nešto duboko srećno
u zabačenim jelama duše
što odavno nije,
iako meni odavno sviće
osmjeh samo s mjesecom,
sa suncem rijetko
pjesme se moje druže.

S mrakom se zaista dugo razumijem
s velikom zvijezdom ja ne umijem
i sve je s njom to plitko, pliće,
jer moje sunce samo tek ponekad
ushićeno uz zvižduk svane,
tek kad negdje tamo u mirisu borova
neki naš jorgovan počne da niče
u meni tad jedan tek ubran
na mjesto srca u grudima stane.

Sve manje lijepih, zanesenih rima
među nekim novim jorgovanima,
sve iste vjetrom izgubljene priče,
rijetke latice još rijeđe liče,
ipak prošara iznova ta razbarušena roza,
zamišljen, pokisao, zeleni april,
jer još negdje onih što vole ima,
iako na kraju i najljepše strofe
rimu dva srca neizbježna obuzme proza,
zalud ih krili skupa pod jedan mantil,
zalud kad sam davno izgubio
taj pogled s prozora,
s kog bih sve, i tebe lako poznao.

Ovako sam samo van vremena i prostora
predugo i još nisam doznao
gdje pripadam i za šta bih disao,
za čije nebo, za čiji smisao
sem za tebe moj maslačku
što si mi bar malo mraka
iz očiju izbrisao.

Čovjek cvjeća

Čujem da sivi oblaci žure s proljeća,
nesrećni ljudi više vjeruju u sreću,
sve se nekako iznutra mjenja i rađa
stari prijatelji lakše se slučajno sreću.

Hladan mjesec kad sunce još leti nisko,
lutam jednom te istom zgaženom stazom,
kad rosa padne noću, nešto osjetim blisko
pa se izgubim u snu nekom šumskom bogazom.

Vjekove za sebe skupljam na hartiju
i tješim tužne breze usamljene,
pričam gdje sapliću se koraci u nekom bunilu
dok sam se saplićem o cvjetove zavijene.

Jedan prašnjav put ne prestaje da zove
u proljetnoj noći dok sipa bijeli behar,
vide se nove vode što hoće da spoje
ruke zemlje i plavi nebeski pehar.

Eto vidjeli su svi tu pomračinu
preživjeli smo i veće gladne zime,
mjesto svijetla trošili žutu mjesečinu
i šaputali samo mira ime.

Elementi svemirski u nas su se spojili
i dali nam samo jednu pravu luku,
za tuđe snove smo morem zaplovili,
i čekali da nas zvijezde dotuku.

Koliko još treba za sreću suza,
da nađu se krotitelji svih zala
i kada uvene posljednja ruža,
ja čovjek cvjeća biću sve dokraja.

Pet latica

Dječijim krilima plovio sam gorama smaragdnim
što poslije plime ravnice postanu,
moji brodovi na mjesec nasukani,
odavno čekali su mapu na jednom dlanu
jer zvijezde vodilje često baš nestanu.

Proljeće uvijek zvijezde tako poređa,
između naših stopa da baš zaplove
koraci tamo gdje sam prvi put s leđa,
vidio tebe na kraju Masarikove,
tvoj plavi čuperak tu je postao međa
što dijeli moje tamne i sunčane stihove.

I znao sam da je tvoja ruka,
najljepši cvijet s pet latica,
da je tvoj zagrljaj zadnja otvorena luka,
krajnji dom moji umornih selica,
mojih maski s hiljadu lica,
krojenih za vozove pogrešnih pruga.

Osmijehu blistavi,
novi listovi opet s
proljećem niču,
opet masku zanesenjaka stavljam,
i tvoja lica pod njom sanjam,
cvjetovi tek uče da sriču,
ja i dalje pet latica sastavljam,
i nastavljam našu priču.

Raskršće

Imao sam jednom veliko raskršće
na kom sam uvijek znao kuda želim,
zvijezde pod kojim sam znao da prelim,
moja se duša još s vjetrom okreće
oko tog znaka Petrovac, Krupa,
i dalje od tog daleko neće,
jer moje klikere i korake to pokreće,
kod onih klupa još ćošak srca mi lupa.

S jednih narataka tražim iste šare
uvijek kad kupujem cipele nove,
i iznova ih učim da vole puteve stare,
da me nose pod krošnje velike topole
da tu učim golubove, vjerne poštare
da svaki dobro napamet zna
tačno ime moje uvijek iste adrese
- Krošnja bb, Jedne male ljeske,
Prva slomljena grana nedovršenog sna.

Tu tajno sanjam leteće krovove
kako me nose u svoje svijetove,
gdje svako biće na jednom krovu leti,
a na zemlji sanjaju krovovi stari
i kod njih lako sa novim sletim
pa dva, tri kruga sa stari obletim
par starih klupa i moje raskršće,
kada mi dođe, često sve češće,
kada me ponesu oblaci sanjari,
kad ćošak srca i trotoar sreće,
s cvrkutom vrabaca, željno zadršće.

Pupinova šest

U Pupinovoj šest,
pijane pahulje padaju u nesvjest,
skrivene bojom sutona
šapuću pred začaranim vratima,
tu je najnježnija ona.
Talasi sumraka
nose lepet jedra snježnih jedrenjaka,
što brode njenim mislima,
i treperi plamičak tajan,
u vlažnim očima,
ljubavlju majke vajan,
kao da je čarobna nimfa uskočila,
tiho tu u Pupinovoj šest
pupi jedan mali cvijet.

I bašta nekog nemira
oko njega kao bez zvijezda
tamni komad svemira ,
znam više je palo snijega
nego sunca godine ove
na sve mlade cvijetove,
ne znam čemu to, kome plove
sve ove silne komete sreće
u čije bašte i krovove,
ja takve baš rijetko srećem
među lijepim cvijećem.

Krila zmajeva na zemlji nasukana,
čekaju da ih ponese
njen osmjeh što je sad kao san
pun djetinjstva, rijedak,
naslikan tamo gdje počinje
njen mali grad,
i ispod dvije komete pogled skriven,
sretan u mojim mislima,
još čeka da se sretne,
širok baštenski jorgovan,
jedne spuštene roletne,
otvoriće se opet, kao što sanja
taj mali cvijet, u Pupinovoj šest.

Jer vila zaigrana još sreće zanesen dan
sunčan, zaneseniji od svih
preko onog plavog mosta
i šapne mu- nema baš takvih
cvjetova dosta,
tek poneki da baci pčelu u nesvijest,
neki mlad i tih,
što dođe u stih, poput dragog gosta
što se zimi skupi i tiho pupi,
iza kapije Pupinove šest.