субота, 29. јануар 2011.

Nemaš pravo

Jedne plave noći
poderane rupicama zvijezdanim
i ti ćeš proći
stazom ovih plavih misli,
i prije svitanja,
s punom glavom
iskrpljenom od pitanja
odjednom ćeš moći
da zamisliš više
od jednog neba van sebe, plavog,
i jednog srca u sebi, malog,
i jednog sna sitnog
samo tebi bitnog,
što jedino vrijedi
dotaknut krupnim očima
i krupnim kapima kiše.

Na ćošku jednog polupanog,
napuštenog oblaka,
obraslog travom
htjećeš da odustaneš
u pola pjesme, u pola koraka
nadomak sna, nadomak
leta onog prvog, pravog
i ono nešto crveno, tajno,
u mrak umotano
u tebi će da posustane,
jer sve nije baš onako
kao maštom urezano
onako kraljevski plavo i pravo,
onako sunčano i sjajno
kako sanjaš,
i naćiće se jedne krupne oči
natrunjene puno baš
hiljadama palih zvjezdanih jata,
i otkucajima sa tvoga sata
te jedne plave, poderane noći
koju ne želiš nikome da daš
reći će ti –
nemaš pravo!


I ne pitaj, nikad ne pitaj
kakvo to srce ima taj neko,
veliko il’ malo,
ako ti njegovi otkucaji
po kapcima tvojim mjesecom kucaju
pa te čude i muče
otkud to polaze
i tako dolaze daleko,
ne traži u knjigama, zvijezde ne čitaj,
nikog ne pitaj,
samo posudi i daj
to srce svoje,
s bojom il’ bez boje,
bilo kakvo da je
plašljive maze il’ lude kamikaze,
ispunjeno riječima koje
mudruju ili mucaju,
osmjesima koji pjevaju il štucaju,
i vidjećeš kako sutra uvijek
kuca i tuče
malo ljepše nego juče,
kako se svijet lakše rukama predaje,
kako cvjetovi
mirisima po tebi zlobno pucaju,
vidjećeš kako se zvijezde
množe i roje
tamo gdje ne zamišljaš
da sunca postoje,
kako jedno isto srce može
da kuca još sjajnije za dvoje,
ispod dvije različite nježnosti od kože
ako ne odustaneš,
a nemaš pravo.

I ako si kao slijepo štene mlad
i ako si kao nepokretna
kornjača star,
nemaš to pravo nikad,
ne umišljaj, ne pomišljaj
u pola najtežeg koraka da zastaneš
u pola najtežeg sna,
jer nikada, baš nikada
više nećeš postati sanjar,
sa vrhova bez dna,
ako se okreneš tada
postaćeš glas izumrlih ptica,
izbrisano ime heroja nekih ulica,
postaćeš samo jedan talas
potopljenog grada,
ako odustaneš bilo kada
usred tog najtežeg koraka,
i neko drugi će za taj
najteži metar
postati priznati sunca geometar,
cijenjeni vlasnik nekog tvog srca,
pronalazač tvoje vreće sreće,
i zato nemaš to pravo,
da prestaneš na nebo da pucaš
i kad ti nebo šapne da nikad
više ne misli biti plavo,
ne vjeruj laže
i kad ti svud po očima bude
polje makova, počupano krvavo,
sjeti se šta ti krupno oko kaže,
ne odustaj, nemaš pravo
unazad sada, nit ikada
s takvim ponosnim stavom,
s takvom čudesnom glavom
punom šuma i ravnica
u kojoj ima stvarčica i grančica
više od svih cvjetova i ptica
koje ćeš ikada vidjeti,
grančica zbog kojih ćeš
se nekad pred nekim
drvetom postidjeti,
stvarčica s kojima ćeš
nevidljiv svijet izvidjeti,
koje kriju ko zna
kakva oružja i alate
za nekakve buduće
ratove, tvrđave i palate
koje nikad nećeš vidjeti
ako odustaneš, ako
posustaneš tu
gdje ratari kumove slame
i skupljači zvijezda
ne odustaju,
ni u najtamnije, teške dane
ako si ikad jedan san sanj’o,
nemaš zakonski po tom snu to pravo
i zbog one male amebe
što je preživjela sve one okeane i zube,
i tame dubina,
ni zbog onog jednonogog, porobljenog
čukundede,
kom ne znaš ni ime
što je preživio sve one tifuse, kuge
i kraljeve lude,
i uralske zime,
prešao sela i gradove s hiljadu
imena i sudbina,
nemaš pravo
jer sad,sad je red na tebe
da nastaviše gen borca
rođenog u vrijeme tamnije
i davnije nego što imaš brojeva
i misli da ga dokučiš i zamisliš,
dalje od biblije i velikog tvorca.

Na kraju svega, nemaš to pravo
ni da toliko misliš
da l’ da plivaš, koračaš il’ poletiš,
ili da čekaš da se sjetiš
da li sad desno lijevo
il’ pravo,
noge i krila su nastala
prije riječi, i prije misli,
i slavuj bi po čitav dan pjev’o,
i sanjao pjesme da nema krila
al toliko ne misli,
dok nebom pliva
zna da nekom mora stići
da ga zagrli, nahrani i hrabro sakriva.

I zato ne odustaj,
vidiš da baš nemaš pravo,
čak ni zbog onog na zastavi plavog
što se zove sloboda,
koje su obojili oni zbog kojih si rođen
bez imena roba,
vezan samo zvijezdama i granicama
gdje prestaju zvjezdane kiše,
a ako ne odustaneš
uz rame ćeš da staneš
i da se upišeš
s onima koji budućnost
i puteve sna i ljepote smisliše,
i topovi će svakog rata
pucati i zbog tebe malo tiše
dok ne utihnu,
jer će iz blata sna,
pobijediti oni koji se u tišini zavoliše,
i ne odustaše u svome snu.

Te noći kad sam odlučio

Te noći kad me je
zarobljena kolona mladih, obalskih breza,
poslatih u riječne ratove
razumijela više od svih očiju
koje su gledale
sa mnom u isto vrijeme
u kiše zvijezda i sklopljene satove,
Te noći kad je zadnji pas
lutalica izgubio hrabrost
da ruke koje ostavljaju grize,
Te noći
kad su sve mliječne planete
postale mi mnogo bliže
od zemlje,
od onih koji me grle
s kojima se dugo smješim,
Te noći kad sam izmjerio pedljem
svoje sačuvane sreće
odlučio sam da neću
biti pjesnik.

Te noći kad su mi duhovi
prošlosti veliki neki
šapnuli da su najljepše riječi
smišljene odavno
u nekom predahu ratova,
bez duše i bez pisma,
Te noći kad su oblaci
prekriveni tamom
izgubljenih očiju
postali veći od dva noćna neba,
te noći kad su ulice
plakale od slanog snijega,
i bijega najplašljivijih,
neizgovorenih riječi,
Te noći kad na uglu bulevara
Dobrih i Loših
jednom palom, odrpanom starcu
niko nije imao šta pružiti
sem ružnih pogleda i riječi,
Te noći sam shvatio da mnogo
drugačiji od Njih nisam,
i zalud neki najljepši stih,
i pohvala i uzdisaj,
Te noći sam odlučio da neću
biti pjesnik.

Te noći kad sam shvatio
da su od mene veći
svi skriveni slavuji koji umiju
bez pjesme sve srcu reći,
da su veći svi oni koji su mene
i moje velike riječi
uspjeli staviti u svoje srce,
te noći kad su svi bili svjesni
sem mene
da sve nježnosti
natrunjene šamarima i psovkama
nisu najveće boljke
među boljkama,
ako umiješ da oprostiš,
Te noći kad sam vidio
zvijezdama leđa,
i shvatio da nisu sjajne
sa svake strane,
Te noći kad se sna pređa
uplela nerazmrsivo u neki
sasvim stvaran lik
Te noći odlučio sam da neću
biti pjesnik.

Te noći kad su prosjaci
i siromasi mog svijeta
imali najljepše zube,
kad su bezubi i stari
počeli nježnije od mladih
da se grle i ljube,
Te noći sam odlučio
da najljepše oči
što me najviše vole
neće ostati samo u pjesmi
useljene u stihove koji
veličinom bole,
Te noći jedan uvaženi biolog
mi je objasnio
da najnježnije šume breza
niču na brdima Sibira i Anda,
i da nikad nisi zakasnio
da im odeš kad odlučiš,
i ja sam odlučio
Te noći
da će sva moja jutra biti trijezna,
i da moji sivi dani neće
sanjati sunce u kafani
Te noći odlučio sam
da ću biti doktor
za bolesne cvjetove
i ranjene, izmišljene svjetove,
Te noći kad sam shvatio
da to i nije noć već jutro
svanulo odavno puno sunca,
morao sam otići te noći,
jednim novim Svojim putom
oprostivši se od budućih pjesnika,
otišao sam srcem
među buduće ljude
mašući dugo ovom pjesmom
nekim bivšim dječacima
i po nekoj bivšoj djevojčici,
otišao sam
ostavivši im budućeg pjesnika
i malo njegovog srca
tek onoliko koliko se ostavlja
na rubu osmjeha,
za večeru nekoj ptici
u kori zelenog stiha.

понедељак, 10. јануар 2011.

Bijeli medvjed

Šest prsta, tri oka, dva i po patuljka
i pola limenog cvijeta u hladnoj ruci,
znate li tu bajku il’ priču
za laku noć ispričanu nekom
u najmanjoj izmišljenoj luci
prije crnih mora,
kad niču iz snijega
zadnji listovi
prvih prerušenih sekvoja
u breze,
kada oni žmirkavi, žuti medvjedi s neba
silaze u blistavim noćima
i gnijezde se
u ramenima ponoći
negdje u visini četvrtog sprata
ušuškani s rasklimanim vjetrovima
sjevera i juga,
od poremećenih svjetova i klima
i hiljadu načina vještačkih pozlata,
sanjaju kako bijelih medvjeda još ima.

Nisam je ni ja čuo,
već sam je izmislio jedne
blistave noći,
one najljepše moje i vaše,
misleći na one koji vole priče
i sanjajući bijele medvjede
i njihove ugrožene, plašljive oči,
baš je izmislio, kao što neki sad
izmišljaju nove prekidače
što gase svjetlo kad duže zažmiriš,
i nove stolice na točkiće
što same misle i klize
gdje poželiš sjesti,
briga njih što neki vole
zvuk prekidača kao zov
u juriš na snove,
i što neka djeca neće ni
imati šansu da shvate da to vole,
a tek što neke stolice
jednostavno postoje
da bi ih vi izabrali,
ili neki ljudi
da bi ih do vas vukli i privukli,
u vrijeme najumnijih čudnih,
u vrijeme najvećih, stvarnih krila sna
kad ptice umiru sleđene u letu,
i rađaju se zadnji bijeli medvjedi
a niko ne zna zašto,
il’ ne želi to da zna,
da ni krila silna, ni snježno bijelo,
ni oprez u letu,
ništa ne vrijedi,
ako ostaneš zadnji bijeli
medvjed na svijetu,
i niko za tebe ne brine, i ne strijepi
i ne želi tvoje krzno za svoje odjelo.

Jedne noći, vidio sam tako
nešto Bijelo,
ispod obrva žutog-isprljanog snijega,
sa sobom je nosilo
dva tri plava, hladna neba
Sjevera, Juga i Aljaske
zakačena u par ženskih šnala
i biješe obuveno u par krznenih,
toplih zagrljaja,
skrenulo je u široku ulicu Maršala
i ušlo u svoju najmoderniju pradavnicu
staromodnih snova, dugih rukava
porubljenih trendi osmjesima
fešenvik- jesen zima,
stresavši pahulje snijega i leda
već na pragu i tek da zna se,
kroz glasnu psovku da svi čuju
kako ne voli ovu zimu ni snijeg,
ni ovu klimu,
ja prepoznah skrivenog,
bijelog medvjeda.

Da, takvi su oni ti skriveni,
tajanstveni, malo sneni
i izgubljeni zimi
često umorni kao da
žele da napokon sanjaju zimski san
kao svi normalni medvjedi,
malo teški kao da vuku za sobom
pola svog ugroženog
i izgubljenog svijeta i sav plijen
od djetinstva,
i polarni predugačak dan,
i s njim neku posebnu tugu
u pogledu ka zvijezdama
tamo gdje maštu dijele
braća Grim i Andersen
što nisu ih stavili ni u jednu bajku
kao glavni lik,
onako da se pamti
i djetinjasto i starački dugo
kao one sa Zlatokosom i Pepeljugom,
takvi su ti bijeli dobroćudi,
uplašeni od ljudi,
s pravom što ih rjetko
ko sasluša i shvati,
tajanstveni u svojim bjelinama daleko,
zaboravljaju da su i sami nekad
bili medvjedi crni i sivi
pobjegli u potrazi za svojim proljećem
i ljetom,
i u bajci o zlatokosoj možda su se skrili
čekaju da ih prepozna i sačuva neko.


Skrivenim, zadnjim bijelim medvjedima,
prepoznaće se

уторак, 4. јануар 2011.

Lude vrbe

Ponekad najmanji patuljci
sanjaju snove džinova
i bude se kao džinovi,
i neki mali podrumi
sanjaju da su veliki krovovi
i bude se veliki i puni,
sunca i golubova.

Ponekad neke tople misli pomisle
da su kapi kiše,
i niko ne može da ih spriječi,
da padnu na jedan dlan,
prije nego postanu riječi
jedne uspavanke pokisle
koju bi neko nekom da piše
za najljepši san.

Ponekad bez kompasa,
bez mape i bez traga
neko nabasa
i pronađe najljepša blaga,
i neke ruke pune mraka
nekad najljepše sjaje
poput tamnih obeliska,
ponekad najljepše daje
neko ko nema ništa.

Ponekad u krilima leptira
se skriju sve tajne nerođenih cvjetova
i dugih tišina,
iz kojih niču bebe žita
pa ipak neka neba nemaju
ono što tim krilima treba,
tajni zalet do visina,
lansiran zagrljajem ispod kiša,
prvu tajnu svih uspješnih letova,
i zadnju tajnu
nasmiješenih djetinjstva,
naučenu iz zagrljaja od pliša.

Ponekad sve ima dobre razloge,
i što biva i što se mora
i to što su mora mokra i duboka,
i puna nekad boje oluje,
i što ljudi imaju noge
da ne puze,
mada negdje puze gdje se ratuje,
i to što svi imaju suze
da ih oči ne svrbe,
pa opet neke tužne vrbe,
bez dobrog razloga kažu polude
i postanu vesele, rasplesane lude,
kad ih neke ruke plave rijeke
dohvate za korjenja ravnice
pa izljube,
uz zvuke neke žice napukle tamburice
neumorne od lutanja po svijetu
i liječenja onih, punih srećne tuge
što sanjaju merak skupljen u jata
neke čudne, plave ptice
što se u nebu gube.

Ponekad najbogatije ruke
su ruke pune suza,
što ne umiju ništa
sem snova da prospu,
ponekad su najljepši snovi
kad se malo sa besanog pospu
pa se uruše
kao svadbene torte,
pa prime okus slatkog od dunja,
pa ono najljepše glatko
bude ono izgrebano glatko
mislima nekog ko se šunja
i grebe po prozorima tvoje aorte
i sluzokoži čežnjive duše.

Ponekad sve u neku pjesmu stane,
pa svi džinovi i snovi,
patuljci i vrbe polude
pa te na sve strane svijeta ludo raznose,
kao neke čestitke šarene
od lampiona i jelinih iglica,
a ti misliš da si samo tu,
sav u poklonu punom sunca
ispod jedne male jelke u zaklonu,
čije zelene iglice dobiju
nasmijana crvena lica,
kad mjesto sna poklonjenog tebi
tebe poklone snu.

Jednom plavom maju izmrvljenom u mrvice jorgovana