Srećete li vi nekad one čergare
sa praga svijeta,
što skupljaju tamo kod struge Dolca
svoja blaga, tajne izgubljene daljine,
i onu beku njihovih srećnih ovaca
bez tora, bez doma,
okićenih bojama crno bijele duge.
Srećete li nekad oči malih lokvica,
koje vas mame na sred čaršije,
da namigujete skupa
svojim mokrim stopama
nebu punom, neke tuđe tuge,
da izazivate malo tu noć
izdaleka da navrati,
da vam srce od prepunosti rašije,
a vama baš to dođe svejedno,
jer novo jutro sve opet sašije,
jutro što se uvijek rađa
u istom mjestu gdje smo i mi
ko zna kad začeti,
nasukani iz nekog zvijezdanog krda
pomućenog malo sa smolom
i borom načetim,
podno nekog beskrajnog,
davno osječenog brda.
Srećete li nekad, vesele oči
djevojčica i dječaka,
one s kojima ste ogledali
svoje zvrke i loknice,
kojima ste uplašeni od mraka
zagrljaju majke pogled sklopljen
rado predali,
kojim ste žmirili brojeći do pedeset,
do sto, do bezbroj,
čekajući da tražite skrivene drugare,
da tražite neki osmjeh, duž ulice,
čaroban i crven poput polja
zrelog maka,
tako drag i tako svoj.
Srećete li one zelene lugare
što usred dana izrone
iz neke naše šume,
i usplahire jata crnih svraka,
potopivši pola nasmijanih oblaka,
kad pomalo zlosutno zašume
poput beskrajnih kiša
zarobljenih u džunglama.
Srećete li nekad, one noći
pune mirisa lipa i ljeska,
pune toplog mraka
rođenog u tamnim očima
štraparskih konja, okićenih
za paradu proljećnog derneka.
Srećete li sad one svoje ruke
pune želja,
snova iz prošlosti,
obučene u sjaj vaših sve rijeđih suza,
u kostime vaših novih veselja,
na kraju svijeta,
srećete li one koji s vama znaju plakati.
Eto, ja srećem, ponekad srećem,
i kaže mi sve to sretnuto,
da vas sve puno pozdravim,
vas najviše kojima od ruke
to sretanje neće,
da vas podsjetim da je u vama
sve to davno začeto i metnuto
na vrh srca, od prvog daha...
Samo ponekad, duže malo,
zagledajte se poslije kiše u lokvice,
i vidjećete oči neke djevojčice,
nekog dječaka,
koji vjeruje u proročanstva
ubrane bokvice.
