Jeste čuli nekad za mostove
koji ne postoje,
a ti kreneš njima i ideš,
i dok ti drugi ne kažu da ih nema,
ti već stigneš gdje si htjeo ili nisi,
svejedno, ali si išao njima…
Mislim da se u ovaj grad najčešće
stiže sa jednim od tih mostova,
i badava oni njemu brojali i još ona tri
Željeznički, Varadinski i most Slobode,
s kojima se isto stiže, malo lakše čak,
al‘ čini mi se nijednim
ne može iz njega da se ode
lako a da vječno ne ostaneš malo,
na nekom Telepu, nekom Naselju,
nekoj Klisi,
i više ne znaš otkud si
ni došao, ni da l’ si ili nisi
odavde, jesi li, il’ nisi isti.
I mada ti u riječima bruje
neke šume,
neke zelene, bijele divljine,
za koji krug oko sunca
ove ravnine širokih ulica,
izravnaju ti i riječi
i brdovito, valovito srce,
prošire nešto usko od nadanja
između dva uveta,
i onda još lakše ideš
i stižeš, a nigdje i ne žuriš
ni na kraj ni na početak svijeta
i svi misle usporio si,
a u stvari niz neko brdo
ti i dalje u mislima juriš,
i nemaš vremena da im objašnjavaš
kako se u isto vrijeme
može biti, i Ličanin
i Crnogorac, Dalmatinac, Bosanac i Laloš
i kako možeš i šire i više od njih
da voliš ovu široku varoš,
od njih koji odlaze iz nje
jer imaju neke svoje mostove
koji ne postoje.
I stojim tako kraj one sunčane fontane
kod NISove zgrade,
i gledam kako promiču plavi autobusi
kao komadi Dunava,
i odnose ka Kamenici, ka Limanu,
Željezničkoj, Klisi
jata šarenih snova,
lica i misli
koje ko to zna, kome i gdje jezde,
i na čijoj se slici u novčaniku griju
za nečije dvije male zvijezde na licu...
I mislim svi kažu, nekud bi
nazad, nekud naprijed, nekud bolje
samo nekud dalje odavde,
a i Dunav šumi
o svojoj Crnoj bavarskoj šumi
a grli tako iskreno ovo ravno,
sneno polje,
i čini mi se da i on ima neke svoje
mostove koji ne postoje,
i kojima se samo dolazi
u Novi Sad i Crno More, i nikad ne odlazi.
I dok ulice
polako primaju neke
bezbojnije boje večeri,
i neki daleki svemiri
umiru u nekom Dunavcu mliječnog puta,
prolaze troje mladih i govore
-Kako nisi gledao zalazak sunca sa zgrade,
tog ni na Kosovu nema,
prosto od lepote boli,
mi smo sa NISa gledali već dva puta...
I pomislim IMA NAS,
i nade, da će ovaj grad
još neko svojim šumama, izvorima
i morima ostavljenim
dugo da voli.
A onda dvje tri ulice
široke skrenem,
i jednu s kockicama izbjegnem,
i eto me sa pjesnicima
sa Naselja, Podbare,
i razumijemo se klimanjem glave,
uz dvje tri ljute, žute
i miris kave,
i onda brojimo zvijezde
nerođene, plave,
i raspjevane barove i bare,
popljujemo neke kraljeve,
neke poštare, pa i čitav kosmos,
pohvalimo neka smetljišta,
neko selo, mrtvu pticu, neki zaljubljen nos
ćoravu ulicu i dosta nam,
a Novi Sad sve osluškuje
i sam nešto rimuje
na listovima preko Dunava,
s leptirima negdje kupuje skije,
u Austriji zimuje,
sanja kako negdje u Konstanci ljetuje,
a sanjam i ja...
A onda kroz Bulevar jednog kralja,
par širokih sokaka, i Bulevar jednog kneza
i eto me u društvu inžinjera,
graditelja bržeg, lakšeg, krilatijeg svijeta,
sanjaju mašine i daljine budućnosti,
neke kodove i brodove što
Kentaurama i Proksimama jezde
i zvijezde kroz koje se prolazi iza sebe,
i nadmudrujemo se i razumijemo,
mudrim osmjesima dugo
i crtanjem skica u vazduhu,
a u nekom oluku Instituta
kaplje i žubori mokri Novi Sad,
i opet sam sam, i tu gdje jesam, nisam,
sa njim sam i njegovim pričama
o podzemnim tunelima
i ešalonu oficirskih žena Varadina
na keju Racije smišljamo nove
operacije po popucalim dušama,
snjegovima što se prebrzo tope,
malo mu se na dlan popnem
preko Duge,
pozdravim nove labude
u Dunavskom,
a onda sam opet tu, i opet me ima
i čujem neko me pita,
što ne bih za Austriju da pravim robote
za eure, il u Katar, Arabiju
da malo skitam,
mladi smo,
da osvjetlimo pustinje
i razvlačimo žice preko dina za dolare,
a ja kažem- Ma jok,
ne da mi se,
nemam ja u sebi avanturistu, i srce skitnice,
a u stvari ne znaju oni
nit’ mogu da im kažem,
koliko ja u stvari volim
te dvije velike bijele ptice
u parku,
i još hiljade njih, ovih mojih u zraku,
i ovo ravno prostranstvo
kog bez nas nema,
pa sve ove namćore naše
koji nas plaše,
i ove fasade i pruge stare,
i kako jednostavno želim,
da moje ruke diraju sve to,
i uz naše dinare
i one gvozdene pare da ostare.
I onda u predahu, kraj neke trafike
vadim novac i čekam
u redu za novine i kesicu
mentol bombona,
ako imaju Odžačare,
i gledam malo onog Kneza i Teslu
u rukama,
i pitam se šta bi rekli...
Gledam Tesli oči
i vidim mu svu tugu i hladnoću
Kanade, Amerike, dubinu vode Nijagare,
sve usamljene noći,
smisao svih otišlih, uteklih,
i pitam se kako si mogao,
toliko biti sam, toliko vrijedan,
da bi te samo malo više voljeli
od ovog Kneza od kad te nema,
a možda je neka Ona,
čekala u Kninu, Banjaluci, Prištini,
Varaždinu, Novom Sadu
u ravnici Srema, il’ u hotelu Palas,
da ti čuje glas,
da dočeka Vas,
da joj sobu i čitav život
svojom maštom osvijetliš.
A nekim mostom koji ne postoji
on se otisnuo daleko,
gdje brod sreće nikad se ne vraća
i ne okreće otkud si krenuo,
i šapnem- Tesla, nigdje ja ne idem...
A prodavačica me gleda krupnim,
panonskim, uplašenim očima i pita
-Šta rekoste ?
-Rekoh, jedan Negro, i novine.
-Nemamo, Negro...
Mentol samo winterfresh
-Dobro, može.
-Koje novine?
-Dajte, neke s ćirilicom, Večernje...
I tako krećem niz Futoški put,
prevrćem oči snene
i sjene očiju neke Nje,
i mljackam winterfresh, svježinu zime
neke Njemačke, neke Amerike,
a udišem vojvođansko ljeto,
a ulice velike, a grudi velike,
i brojim ćirilična Ž,
kao zvijezde na stranici ekonomije,
nisam odavno ćirillicu čitao i brojao tako.
Crveno uokvireno kurs
-jedan dolar devedeset i kusur dinara,
nije lako znam, nit je bilo
ni Tesli ni Knezu,
a u luci Novi Sad
novi šuplji brodovi bacaju vječna sidra
i dušu vežu,
možda ima još neko
ko im zavidi, ima nas.
Takav je ovaj grad
i ova boja što se razliva oko njega
žutozelena
od sunca i Dunava iz pelena,
ta Vojvodina
prostranstvo svačije
za koje se lako vežeš
a kojeg bez nas nema,
i ako imaš smisla da u najobičnijem
vidiš malo ljepše, malo drugačije
ovdje ne umireš od gladi i bijede,
ovdje se umire od snova
ako sanjaš da odlaziš a ne odeš,
a moraš, baš moraš ...
A neki sanjaju uz neke svoje mostove
koji ne postoje,
kojima koračaju i ostaju tu,
i ne trebaju im drugi
da njihove snove ostvare,
jer takvi snovi
nikad na tvoje ne liče,
sem na onaj iz priče
o američkom snu,
kad imaš sve osim Njega i Nju,
sve osim neko oko,
neku ruku, neku usnu
neki Grad, neku Tvrdjavu.
Takav je taj Novi Sad
ta varoš mekog, dalekog i širokog neba,
dugih sokaka i širokih ulica
u koje se dolazi mostovima
koji ne postoje,
i iz kog se ne odlazi...
Ne odlazi, ako u njega znaš
da doneseš sve što ti treba...
„Frtalj leba, metar neba i pun šešir sna
...i milion rumenih ptica...“
...bez ptica ne može nikako,
ni to nebo ne bi bilo tako veliko.
Ni ova zemlja bez nas... ima nas.
Nisam odavno napisao patriotsku, ako nekom liči na patriotsku... da mi liberali ne zamjere, a radikali slučajno da ne pomisle da sam njihov.... još uvijek samo svoj
koji ne postoje,
a ti kreneš njima i ideš,
i dok ti drugi ne kažu da ih nema,
ti već stigneš gdje si htjeo ili nisi,
svejedno, ali si išao njima…
Mislim da se u ovaj grad najčešće
stiže sa jednim od tih mostova,
i badava oni njemu brojali i još ona tri
Željeznički, Varadinski i most Slobode,
s kojima se isto stiže, malo lakše čak,
al‘ čini mi se nijednim
ne može iz njega da se ode
lako a da vječno ne ostaneš malo,
na nekom Telepu, nekom Naselju,
nekoj Klisi,
i više ne znaš otkud si
ni došao, ni da l’ si ili nisi
odavde, jesi li, il’ nisi isti.
I mada ti u riječima bruje
neke šume,
neke zelene, bijele divljine,
za koji krug oko sunca
ove ravnine širokih ulica,
izravnaju ti i riječi
i brdovito, valovito srce,
prošire nešto usko od nadanja
između dva uveta,
i onda još lakše ideš
i stižeš, a nigdje i ne žuriš
ni na kraj ni na početak svijeta
i svi misle usporio si,
a u stvari niz neko brdo
ti i dalje u mislima juriš,
i nemaš vremena da im objašnjavaš
kako se u isto vrijeme
može biti, i Ličanin
i Crnogorac, Dalmatinac, Bosanac i Laloš
i kako možeš i šire i više od njih
da voliš ovu široku varoš,
od njih koji odlaze iz nje
jer imaju neke svoje mostove
koji ne postoje.
I stojim tako kraj one sunčane fontane
kod NISove zgrade,
i gledam kako promiču plavi autobusi
kao komadi Dunava,
i odnose ka Kamenici, ka Limanu,
Željezničkoj, Klisi
jata šarenih snova,
lica i misli
koje ko to zna, kome i gdje jezde,
i na čijoj se slici u novčaniku griju
za nečije dvije male zvijezde na licu...
I mislim svi kažu, nekud bi
nazad, nekud naprijed, nekud bolje
samo nekud dalje odavde,
a i Dunav šumi
o svojoj Crnoj bavarskoj šumi
a grli tako iskreno ovo ravno,
sneno polje,
i čini mi se da i on ima neke svoje
mostove koji ne postoje,
i kojima se samo dolazi
u Novi Sad i Crno More, i nikad ne odlazi.
I dok ulice
polako primaju neke
bezbojnije boje večeri,
i neki daleki svemiri
umiru u nekom Dunavcu mliječnog puta,
prolaze troje mladih i govore
-Kako nisi gledao zalazak sunca sa zgrade,
tog ni na Kosovu nema,
prosto od lepote boli,
mi smo sa NISa gledali već dva puta...
I pomislim IMA NAS,
i nade, da će ovaj grad
još neko svojim šumama, izvorima
i morima ostavljenim
dugo da voli.
A onda dvje tri ulice
široke skrenem,
i jednu s kockicama izbjegnem,
i eto me sa pjesnicima
sa Naselja, Podbare,
i razumijemo se klimanjem glave,
uz dvje tri ljute, žute
i miris kave,
i onda brojimo zvijezde
nerođene, plave,
i raspjevane barove i bare,
popljujemo neke kraljeve,
neke poštare, pa i čitav kosmos,
pohvalimo neka smetljišta,
neko selo, mrtvu pticu, neki zaljubljen nos
ćoravu ulicu i dosta nam,
a Novi Sad sve osluškuje
i sam nešto rimuje
na listovima preko Dunava,
s leptirima negdje kupuje skije,
u Austriji zimuje,
sanja kako negdje u Konstanci ljetuje,
a sanjam i ja...
A onda kroz Bulevar jednog kralja,
par širokih sokaka, i Bulevar jednog kneza
i eto me u društvu inžinjera,
graditelja bržeg, lakšeg, krilatijeg svijeta,
sanjaju mašine i daljine budućnosti,
neke kodove i brodove što
Kentaurama i Proksimama jezde
i zvijezde kroz koje se prolazi iza sebe,
i nadmudrujemo se i razumijemo,
mudrim osmjesima dugo
i crtanjem skica u vazduhu,
a u nekom oluku Instituta
kaplje i žubori mokri Novi Sad,
i opet sam sam, i tu gdje jesam, nisam,
sa njim sam i njegovim pričama
o podzemnim tunelima
i ešalonu oficirskih žena Varadina
na keju Racije smišljamo nove
operacije po popucalim dušama,
snjegovima što se prebrzo tope,
malo mu se na dlan popnem
preko Duge,
pozdravim nove labude
u Dunavskom,
a onda sam opet tu, i opet me ima
i čujem neko me pita,
što ne bih za Austriju da pravim robote
za eure, il u Katar, Arabiju
da malo skitam,
mladi smo,
da osvjetlimo pustinje
i razvlačimo žice preko dina za dolare,
a ja kažem- Ma jok,
ne da mi se,
nemam ja u sebi avanturistu, i srce skitnice,
a u stvari ne znaju oni
nit’ mogu da im kažem,
koliko ja u stvari volim
te dvije velike bijele ptice
u parku,
i još hiljade njih, ovih mojih u zraku,
i ovo ravno prostranstvo
kog bez nas nema,
pa sve ove namćore naše
koji nas plaše,
i ove fasade i pruge stare,
i kako jednostavno želim,
da moje ruke diraju sve to,
i uz naše dinare
i one gvozdene pare da ostare.
I onda u predahu, kraj neke trafike
vadim novac i čekam
u redu za novine i kesicu
mentol bombona,
ako imaju Odžačare,
i gledam malo onog Kneza i Teslu
u rukama,
i pitam se šta bi rekli...
Gledam Tesli oči
i vidim mu svu tugu i hladnoću
Kanade, Amerike, dubinu vode Nijagare,
sve usamljene noći,
smisao svih otišlih, uteklih,
i pitam se kako si mogao,
toliko biti sam, toliko vrijedan,
da bi te samo malo više voljeli
od ovog Kneza od kad te nema,
a možda je neka Ona,
čekala u Kninu, Banjaluci, Prištini,
Varaždinu, Novom Sadu
u ravnici Srema, il’ u hotelu Palas,
da ti čuje glas,
da dočeka Vas,
da joj sobu i čitav život
svojom maštom osvijetliš.
A nekim mostom koji ne postoji
on se otisnuo daleko,
gdje brod sreće nikad se ne vraća
i ne okreće otkud si krenuo,
i šapnem- Tesla, nigdje ja ne idem...
A prodavačica me gleda krupnim,
panonskim, uplašenim očima i pita
-Šta rekoste ?
-Rekoh, jedan Negro, i novine.
-Nemamo, Negro...
Mentol samo winterfresh
-Dobro, može.
-Koje novine?
-Dajte, neke s ćirilicom, Večernje...
I tako krećem niz Futoški put,
prevrćem oči snene
i sjene očiju neke Nje,
i mljackam winterfresh, svježinu zime
neke Njemačke, neke Amerike,
a udišem vojvođansko ljeto,
a ulice velike, a grudi velike,
i brojim ćirilična Ž,
kao zvijezde na stranici ekonomije,
nisam odavno ćirillicu čitao i brojao tako.
Crveno uokvireno kurs
-jedan dolar devedeset i kusur dinara,
nije lako znam, nit je bilo
ni Tesli ni Knezu,
a u luci Novi Sad
novi šuplji brodovi bacaju vječna sidra
i dušu vežu,
možda ima još neko
ko im zavidi, ima nas.
Takav je ovaj grad
i ova boja što se razliva oko njega
žutozelena
od sunca i Dunava iz pelena,
ta Vojvodina
prostranstvo svačije
za koje se lako vežeš
a kojeg bez nas nema,
i ako imaš smisla da u najobičnijem
vidiš malo ljepše, malo drugačije
ovdje ne umireš od gladi i bijede,
ovdje se umire od snova
ako sanjaš da odlaziš a ne odeš,
a moraš, baš moraš ...
A neki sanjaju uz neke svoje mostove
koji ne postoje,
kojima koračaju i ostaju tu,
i ne trebaju im drugi
da njihove snove ostvare,
jer takvi snovi
nikad na tvoje ne liče,
sem na onaj iz priče
o američkom snu,
kad imaš sve osim Njega i Nju,
sve osim neko oko,
neku ruku, neku usnu
neki Grad, neku Tvrdjavu.
Takav je taj Novi Sad
ta varoš mekog, dalekog i širokog neba,
dugih sokaka i širokih ulica
u koje se dolazi mostovima
koji ne postoje,
i iz kog se ne odlazi...
Ne odlazi, ako u njega znaš
da doneseš sve što ti treba...
„Frtalj leba, metar neba i pun šešir sna
...i milion rumenih ptica...“
...bez ptica ne može nikako,
ni to nebo ne bi bilo tako veliko.
Ni ova zemlja bez nas... ima nas.
Nisam odavno napisao patriotsku, ako nekom liči na patriotsku... da mi liberali ne zamjere, a radikali slučajno da ne pomisle da sam njihov.... još uvijek samo svoj
