среда, 6. мај 2009.

Buđenje

Porušen davno jedan grad
jutros se u meni probudio,
i pogled s jednog izgubljenog prozora
iz sna sam na tren posudio.
I svanulo je nešto duboko srećno
u zabačenim jelama duše
što odavno nije,
iako meni odavno sviće
osmjeh samo s mjesecom,
sa suncem rijetko
pjesme se moje druže.

S mrakom se zaista dugo razumijem
s velikom zvijezdom ja ne umijem
i sve je s njom to plitko, pliće,
jer moje sunce samo tek ponekad
ushićeno uz zvižduk svane,
tek kad negdje tamo u mirisu borova
neki naš jorgovan počne da niče
u meni tad jedan tek ubran
na mjesto srca u grudima stane.

Sve manje lijepih, zanesenih rima
među nekim novim jorgovanima,
sve iste vjetrom izgubljene priče,
rijetke latice još rijeđe liče,
ipak prošara iznova ta razbarušena roza,
zamišljen, pokisao, zeleni april,
jer još negdje onih što vole ima,
iako na kraju i najljepše strofe
rimu dva srca neizbježna obuzme proza,
zalud ih krili skupa pod jedan mantil,
zalud kad sam davno izgubio
taj pogled s prozora,
s kog bih sve, i tebe lako poznao.

Ovako sam samo van vremena i prostora
predugo i još nisam doznao
gdje pripadam i za šta bih disao,
za čije nebo, za čiji smisao
sem za tebe moj maslačku
što si mi bar malo mraka
iz očiju izbrisao.

Čovjek cvjeća

Čujem da sivi oblaci žure s proljeća,
nesrećni ljudi više vjeruju u sreću,
sve se nekako iznutra mjenja i rađa
stari prijatelji lakše se slučajno sreću.

Hladan mjesec kad sunce još leti nisko,
lutam jednom te istom zgaženom stazom,
kad rosa padne noću, nešto osjetim blisko
pa se izgubim u snu nekom šumskom bogazom.

Vjekove za sebe skupljam na hartiju
i tješim tužne breze usamljene,
pričam gdje sapliću se koraci u nekom bunilu
dok sam se saplićem o cvjetove zavijene.

Jedan prašnjav put ne prestaje da zove
u proljetnoj noći dok sipa bijeli behar,
vide se nove vode što hoće da spoje
ruke zemlje i plavi nebeski pehar.

Eto vidjeli su svi tu pomračinu
preživjeli smo i veće gladne zime,
mjesto svijetla trošili žutu mjesečinu
i šaputali samo mira ime.

Elementi svemirski u nas su se spojili
i dali nam samo jednu pravu luku,
za tuđe snove smo morem zaplovili,
i čekali da nas zvijezde dotuku.

Koliko još treba za sreću suza,
da nađu se krotitelji svih zala
i kada uvene posljednja ruža,
ja čovjek cvjeća biću sve dokraja.