Buđenje

Porušen davno jedan grad
jutros se u meni probudio,
i pogled s jednog izgubljenog prozora
iz sna sam na tren posudio.
I svanulo je nešto duboko srećno
u zabačenim jelama duše
što odavno nije,
iako meni odavno sviće
osmjeh samo s mjesecom,
sa suncem rijetko
pjesme se moje druže.

S mrakom se zaista dugo razumijem
s velikom zvijezdom ja ne umijem
i sve je s njom to plitko, pliće,
jer moje sunce samo tek ponekad
ushićeno uz zvižduk svane,
tek kad negdje tamo u mirisu borova
neki naš jorgovan počne da niče
u meni tad jedan tek ubran
na mjesto srca u grudima stane.

Sve manje lijepih, zanesenih rima
među nekim novim jorgovanima,
sve iste vjetrom izgubljene priče,
rijetke latice još rijeđe liče,
ipak prošara iznova ta razbarušena roza,
zamišljen, pokisao, zeleni april,
jer još negdje onih što vole ima,
iako na kraju i najljepše strofe
rimu dva srca neizbježna obuzme proza,
zalud ih krili skupa pod jedan mantil,
zalud kad sam davno izgubio
taj pogled s prozora,
s kog bih sve, i tebe lako poznao.

Ovako sam samo van vremena i prostora
predugo i još nisam doznao
gdje pripadam i za šta bih disao,
za čije nebo, za čiji smisao
sem za tebe moj maslačku
što si mi bar malo mraka
iz očiju izbrisao.