четвртак, 28. април 2011.

Kukuruzni sonet

Evo trepavice opet se sagle,
na djetinjstva magle
i samo kiše izbliza vide, tako to ide
kad sumraci mokrih lokni krenu da zavide
noćima mokrih, razbarušenih pokošenih sijena
pa procure u kapi na usne neba
što u jorgovan crvenu blijede,
tako to krene kad rumenila dječijih lica
ostanu začarana u jednom loncu želja
koji neka velika ruka, tog mutnog kuvara
ne ispuni pažljivošću, najnježnijih majki svijeta
kao čašu mlijeka
baš do vrha, baš kako treba,
već pusti da odrastu, pusti da osijede
u tom dubokom oku sudbine,
i onda niz te izgubljene poglede
rumene, sve prohuji, sve mine,
jer sve mora proći,
baš sve... možda, sem one želje
da ujutru, i u podne,
prije nego na put pođem,
ovu najzeleniju šumsku venu izbodem
s onim grčem izvorske, hladne vode,
pa odem, daleko odem
zagrljen nečijim uzdahom
znajući da s prvim mrakom,
još bliže ću tom izvoru doći.

Eno ,mali cvijetovi opet hrabro reže
iz tamnih šuma do dalekih, velikih zvijezda,
i evo u meni neke tišine ruku i pjesme očiju
pletu nešto sasvim treće
što se izgovoriti ne da,
i ne znam s čime i zašta to da vežem
kad tako divlje, čudno miriše
sve više, i sve opet
žuti i sluti, i moli
kao davne molitve sunca,
da ga ne ostavim među ostavljenima,
neizgovorenima da od tame oboli
da ga prevedem u taj neizgovoreni sonet,
bez poljubaca, zagrljaja i mirisa ruža,
sonet odsviran za odlazak vjetra
s brkovima zaljubljenog kukuruza.

A noći, pune nekog ćutljivog srebra
što klizi preko vratova malih jorgovana
spremnih da krenu u školu
za ružičaste male, neodrasle svjetove
i svi opet najviše zapinju na prvom slovu
te azbuke najteže čitavog života
kako se osmijeh piše rozom sa srca
kad zvijezde i sve blistavosti obole
šćućurene ispod nekog, uplakanog plota,
kad komad odlomljenog neba,
prosijan i na silu posijan u tuđi svijet,
nikne na silu lijep, na silu u cvijet
kada se mora sve opet
i ispočetka,
i kad ostaneš bez topova, bez ijednog metka,
kreneš opet od kamena, od strijele
jer ko na zapne taj nikad ni ne stigne
da odapne do mete
tamo u snu
gdje su se dvije ptice istog jata srele
i otpjevale sasvim novu himnu
za vječni svijet početaka,
pun raspjevanih zaljubljenih klavira,
pun ratova velikih bez metaka
velikih osvajanja novog svijeta
nekih novih,nemirnih očiju,
nekih novih, mirnih svemira,
što sasvim pristaju refrenu
jednog starog, kukuruznog soneta.

Evo, ruke opet na leptire liče
a leptiri opet galame, hoće u hajduke,
hoće u neke veće, hrabrije priče,
veće od dva dječija sna,
hrabrije od leptira što slijeću na ruke,
i evo sva mudrost ludosti
i svi zagrljaji tuge pružaju te mokre ruke
rose, skupa s ovom hrastovo-smeđom
pod ovom mojom i tvojom obrvom,
ma svi bi, opet u kauboje, u hajduke
opet ispod neke svoje kruške, jabuke,
djetinjstva, opet u igru princeza
sa žutim štramplama na tufne
kod neke stare trešnje,
svi bi na glavačke opet i na rukama
u svijet mašte, pješke
do nekog raskršća, do neke osnovne,
u zemlju dolina sunca i eha,
đavo bi znao šta to još odjekuje
u ovim praznim grudima
posutim mokrim sjenama
tog nekog rozog cvijeta,
bog bi ga samo objasnio
od čega još dolazi iz grudi ta jeka,
od čega je odlomljena
od koje pune stijene,
od kog čitavog čovjeka,
zamišljena kao polja kukuruza
pokrita bojom tišina sutona,
to je neka beskrajna,
šumska neispričana bajka,
što je sanjala da postane
vesela otpjevana pjesma
jednog kukuruznog soneta,
a ipak ostala samo šumska bajka
i ti i ja u njoj ostali, šumski dovijeka.

недеља, 17. април 2011.

Podstava sna

Na podstavi sna, stare fleke sreće,
mrlje osmijeha
iz loše režiranih predstava velikih
sa punih krvavih zastava
ponijela je ona, napola budna
od svih bez doma napola odraslih,
napola srećna, napola poletjela
al’ nikad pala, nikad bez sjaja,
nikad kao kometa, uvijek kao zvijezda,
s haljinama neba,
i uvijek čitava kada treba
sjaj sivom, malom danu pružiti,
uvijek iznad svega,
iznad kruga koji treba zaokružiti,
iznad provincija
s kojim se treba družiti,
iznad trebanja i kolebanja
poklonjenog cvijeća, ukradenih proljeća,
iznad doba sivila i razmaženih vila,
samo ispod jednoga,
jednog broja, broja bezbroja boja
šarenog aprila,
tamo gdje je uvijek bila
i ostala svoja,
gdje se uvijek rađaju pogrešno pravi
prepuni krila i raspetog boga
iznad Tromostovja.

Niz grudi Alpa,
svakog proljeća curi šapat,
teče i šapuće sramežljivo, dugo,
kako je jedno ludilo
voljelo drugo ludo,
onako istinski, slovenski
kada se voli,
kada se voli od smrti do boli,
kad se od ludosti postaje bolji,
pa se sve zamota u malo čudo,
umotano u podstavi sna,
rođeno bez imena,
kao sve zvijezde i snovi,
jer zvijezde i snovi ne traže ime,
i sve bi možda imalo druge osmijehe
druge zagrljaje i sudbine,
da nije neko šapnuo, Ana,
od danas je tvoja plava Ljubljana
i ti njena.

Krupne plave ljubice u očima,
poklonila je tog dana, Ani Ljubljana,
i nisu obe ni slutile niti znale
da iz daljina dolaze ptice
koje će pozobati snove,
i da će Ana od tog plavog grada
sačuvati tek malo podstave
plavog sna,
i pola njenog imena u svome,
i niko nije znao i pomisliti dugo neće,
o čitavom čudu i smislu u tome,
kako su sva velika čuda i sreće
samo velike pripreme
da se sve jednom otplače,
u neko mokro proljeće,
i onda još čudnije i još punije sreće
da se sanja i vježba još jače,
za vremena kad ti ukradu
sve igračke,
kule od šećerne vune
i vesela školska zvona,
kad ti okrenu nebo i sve
što si treb’o naglavačke,
i odnesu niz natekle rijeke daleke
negdje daleko, tamo daleko
od doma,
na pola blizu od pola ostavljenog,
kad se probudi napola žena,
napola ona,
s Pitanjem Snova- Ne kako
poslije svih srušenih svijetova
izgraditi nove i bolje,
već kako one srušene
pretvoriti opet u svoje,
pretvoriti opet u snove,
sa ono malo podstave sna
koju je sašio i rašio šapat
vjetrova Alpa oko Tromostovja,
i ta vječna dilema i tema vječnih
-Da li je moglo drugačije
da se otpleše da se sanja,
bez pjesme, bez riječi
da se bude možda Mojca,
da se ne bude Ana,
odgovore kriju možda baš
ovi blistavi, zvjezdani vrtuljci gore
iznad ove ravnice,
što znaju sve barice i svaku njenu travu
što znaju da Vojvodini
nikad dosta još jedne žice tamburice,
još jednog blistavog, zvjezdanog vrtuljka,
još jednog slavuja,
te čudne, raspjevane ptice.

A Ljubljana, u LjubljANI je i dalje čitava Ana


Ani S. prijatelju i velikom pjesniku

недеља, 10. април 2011.

Pitanja

Rekla je, gledajući u cvijeće
-Jesu li bitne boje,
Rekao sam - Samo,
ako su u pitanju proljeće i čovjek.

Rekla je, gledajući crkve
-Vjeruješ li u bogove,
Rekao sam – Samo,
ako su u pitanju sreća i čovjek.

Rekla je, gledajući niz grudi svoje
-Jel bitna veličina,
Rekao sam - Samo,
ako su u pitanju srce i čovjek.

Rekla je, gledajući parove
-Je li lakše udvoje,
Rekao sam – Samo,
ako su u pitanju žena i čovjek.

Rekla je, gledajući oblake
Vjeruješ li u snove,
Rekao sam – Samo,
ako ih pravi čovjek
što ima ruke tvoje.