Na podstavi sna, stare fleke sreće,
mrlje osmijeha
iz loše režiranih predstava velikih
sa punih krvavih zastava
ponijela je ona, napola budna
od svih bez doma napola odraslih,
napola srećna, napola poletjela
al’ nikad pala, nikad bez sjaja,
nikad kao kometa, uvijek kao zvijezda,
s haljinama neba,
i uvijek čitava kada treba
sjaj sivom, malom danu pružiti,
uvijek iznad svega,
iznad kruga koji treba zaokružiti,
iznad provincija
s kojim se treba družiti,
iznad trebanja i kolebanja
poklonjenog cvijeća, ukradenih proljeća,
iznad doba sivila i razmaženih vila,
samo ispod jednoga,
jednog broja, broja bezbroja boja
šarenog aprila,
tamo gdje je uvijek bila
i ostala svoja,
gdje se uvijek rađaju pogrešno pravi
prepuni krila i raspetog boga
iznad Tromostovja.
Niz grudi Alpa,
svakog proljeća curi šapat,
teče i šapuće sramežljivo, dugo,
kako je jedno ludilo
voljelo drugo ludo,
onako istinski, slovenski
kada se voli,
kada se voli od smrti do boli,
kad se od ludosti postaje bolji,
pa se sve zamota u malo čudo,
umotano u podstavi sna,
rođeno bez imena,
kao sve zvijezde i snovi,
jer zvijezde i snovi ne traže ime,
i sve bi možda imalo druge osmijehe
druge zagrljaje i sudbine,
da nije neko šapnuo, Ana,
od danas je tvoja plava Ljubljana
i ti njena.
Krupne plave ljubice u očima,
poklonila je tog dana, Ani Ljubljana,
i nisu obe ni slutile niti znale
da iz daljina dolaze ptice
koje će pozobati snove,
i da će Ana od tog plavog grada
sačuvati tek malo podstave
plavog sna,
i pola njenog imena u svome,
i niko nije znao i pomisliti dugo neće,
o čitavom čudu i smislu u tome,
kako su sva velika čuda i sreće
samo velike pripreme
da se sve jednom otplače,
u neko mokro proljeće,
i onda još čudnije i još punije sreće
da se sanja i vježba još jače,
za vremena kad ti ukradu
sve igračke,
kule od šećerne vune
i vesela školska zvona,
kad ti okrenu nebo i sve
što si treb’o naglavačke,
i odnesu niz natekle rijeke daleke
negdje daleko, tamo daleko
od doma,
na pola blizu od pola ostavljenog,
kad se probudi napola žena,
napola ona,
s Pitanjem Snova- Ne kako
poslije svih srušenih svijetova
izgraditi nove i bolje,
već kako one srušene
pretvoriti opet u svoje,
pretvoriti opet u snove,
sa ono malo podstave sna
koju je sašio i rašio šapat
vjetrova Alpa oko Tromostovja,
i ta vječna dilema i tema vječnih
-Da li je moglo drugačije
da se otpleše da se sanja,
bez pjesme, bez riječi
da se bude možda Mojca,
da se ne bude Ana,
odgovore kriju možda baš
ovi blistavi, zvjezdani vrtuljci gore
iznad ove ravnice,
što znaju sve barice i svaku njenu travu
što znaju da Vojvodini
nikad dosta još jedne žice tamburice,
još jednog blistavog, zvjezdanog vrtuljka,
još jednog slavuja,
te čudne, raspjevane ptice.
A Ljubljana, u LjubljANI je i dalje čitava Ana
mrlje osmijeha
iz loše režiranih predstava velikih
sa punih krvavih zastava
ponijela je ona, napola budna
od svih bez doma napola odraslih,
napola srećna, napola poletjela
al’ nikad pala, nikad bez sjaja,
nikad kao kometa, uvijek kao zvijezda,
s haljinama neba,
i uvijek čitava kada treba
sjaj sivom, malom danu pružiti,
uvijek iznad svega,
iznad kruga koji treba zaokružiti,
iznad provincija
s kojim se treba družiti,
iznad trebanja i kolebanja
poklonjenog cvijeća, ukradenih proljeća,
iznad doba sivila i razmaženih vila,
samo ispod jednoga,
jednog broja, broja bezbroja boja
šarenog aprila,
tamo gdje je uvijek bila
i ostala svoja,
gdje se uvijek rađaju pogrešno pravi
prepuni krila i raspetog boga
iznad Tromostovja.
Niz grudi Alpa,
svakog proljeća curi šapat,
teče i šapuće sramežljivo, dugo,
kako je jedno ludilo
voljelo drugo ludo,
onako istinski, slovenski
kada se voli,
kada se voli od smrti do boli,
kad se od ludosti postaje bolji,
pa se sve zamota u malo čudo,
umotano u podstavi sna,
rođeno bez imena,
kao sve zvijezde i snovi,
jer zvijezde i snovi ne traže ime,
i sve bi možda imalo druge osmijehe
druge zagrljaje i sudbine,
da nije neko šapnuo, Ana,
od danas je tvoja plava Ljubljana
i ti njena.
Krupne plave ljubice u očima,
poklonila je tog dana, Ani Ljubljana,
i nisu obe ni slutile niti znale
da iz daljina dolaze ptice
koje će pozobati snove,
i da će Ana od tog plavog grada
sačuvati tek malo podstave
plavog sna,
i pola njenog imena u svome,
i niko nije znao i pomisliti dugo neće,
o čitavom čudu i smislu u tome,
kako su sva velika čuda i sreće
samo velike pripreme
da se sve jednom otplače,
u neko mokro proljeće,
i onda još čudnije i još punije sreće
da se sanja i vježba još jače,
za vremena kad ti ukradu
sve igračke,
kule od šećerne vune
i vesela školska zvona,
kad ti okrenu nebo i sve
što si treb’o naglavačke,
i odnesu niz natekle rijeke daleke
negdje daleko, tamo daleko
od doma,
na pola blizu od pola ostavljenog,
kad se probudi napola žena,
napola ona,
s Pitanjem Snova- Ne kako
poslije svih srušenih svijetova
izgraditi nove i bolje,
već kako one srušene
pretvoriti opet u svoje,
pretvoriti opet u snove,
sa ono malo podstave sna
koju je sašio i rašio šapat
vjetrova Alpa oko Tromostovja,
i ta vječna dilema i tema vječnih
-Da li je moglo drugačije
da se otpleše da se sanja,
bez pjesme, bez riječi
da se bude možda Mojca,
da se ne bude Ana,
odgovore kriju možda baš
ovi blistavi, zvjezdani vrtuljci gore
iznad ove ravnice,
što znaju sve barice i svaku njenu travu
što znaju da Vojvodini
nikad dosta još jedne žice tamburice,
još jednog blistavog, zvjezdanog vrtuljka,
još jednog slavuja,
te čudne, raspjevane ptice.
A Ljubljana, u LjubljANI je i dalje čitava Ana
Ani S. prijatelju i velikom pjesniku
Нема коментара:
Постави коментар