петак, 27. јануар 2012.

Prejakoj riječi - Branku

Postoji svjetlost
koja ne umije da se prelama,
kroz sve sredine, gustine
ona ne skreće i ostaje ista
puna istine
I postoje ljudi u kojima ta svjetlost
se dugo krije, i odjednom zablista,
i kad probaš da slomiš te ljude
oni postanu vječnost.

U tom lomljenju počinju vječne pjesme.
---------------------------------------

Prva nježna vatro mladosti
sa juga
gdje je smisao isplakao svijet,
bez velikih tuga
budućnost koju sanjala nisi oprosti
ovoj pjesmi lice koje si obećala.

Prva zvjezdo zaspala
u kori drveta predugo
jer imala si san od zimske noći veći,
tajno prastara
otkrivena mladom rukom,
sakrila si pjesmu hrabrosti
poraženu prejakom riječi.

Koraku zaljubljen u lutanje
Riječi zaljubljena u šaputanje
Oblaku zaljubljen u gutanje
Neba Pjesmo sa očima
Tajno sa srcem vjesnik
Poezije cvijet razgolićen do uma
Bezobrazno
Nestaješ u zaboravljen stih
Ostaju melodije što varaju vrijeme
Proljeća što mirišu prazno.

Bez sumnje
Riječi crne kao seoski mravi
puteve svoje mudrosti znaju
tvoja pisma pored nje
čuvaju tajnu
kako se tajna čuva
Uzalud
Mudrost preko golog uma
sad najnježnije duva.

Pjesma sad je posljednja sloboda
da se kaže
Iskrenost
Ljubav
sad je prva istina
koja je naučila da laže
ljepše od budućnosti
srce u grudima sanja
da postaje kost,
da mu ptice ne mogu ništa
Evolucija poezije,
Laž je najveća istine mjera
Slavuj vječno poražen
Rođen da se krije i oprosti
Let istine bez svoga pera.

___________________________
Branku Miljkoviću u spomen

субота, 21. јануар 2012.

Odluka

Zagledan u najbjelji beskraj jednog nadanja
isprekidan žutom ozbiljnošću zvijezda
ugledam to sunce
oslonjeno o svijet prevrelog lima
od komada polomljenog neba
skupljenog i poljepljenog u ljudima
i pomislim,

Ko nije trčao bos po kiši
taj stvarno ne zna koliko ima neba
u srcu i stopalima!

Na dlanu jednog čovjeka sa brda
i na obrazu jedne žene iz polja
zamislim sebe,
brzinom najljepše želje
ali pažljivošću lebdenja jednog oblaka
da ne porušim oči tek dignute visoko
iznad prerane lomljivosti radosnih suza
i šapnem im
Budućnost će biti bolja
ako me puste u ovaj svijet preuzan
za samoću, preširok za mnoge,
krojen taman za dvoje,
dok u meni još tinja nenačeta svjetlost
jedne djetinje nade
i želja veća od sudbine koja bira čovjeka
i koju sudbinom bira čovjek.

I poklanjam sebi za prvi rođendan
taj čudesni svijet
upakovan u običnost,
sa mašnom radosti i bola
u vrijeme nježnih kauboja
i divljih osvajača sa ženskog pola,
i branim
svoj mali skriveni rezervat
golih bosonogih, ugroženih srca,
sav divalj od nježnosti i opak od lijepih riječi,
sanjam da mi kolju
poljupcima i zagrljajima ovaj jedini vrat
dok ne postanem bezglavo sav nečiji
od nježnosti neizliječiv.

Poslije hiljada zvjezdanih zanosa
mladost jedne zvijezde umorne od lutanja
ostavljam eksploziji mašte u san
iz ruku jednog drveta
koje cvjeta zbog mene,
i prvi put koračam zemljom
prašine zvjezdane nagutan,
i plaši me
što i dalje u tri dimenzije
visine uspjeha, širine osmjeha i dubine grijeha
najljepše sija tačka prvog početka smijeha
dvoje koji počinju
vjeru u osvajanje beskraja
samo pokretom dlana po nebu.

Jer i najljepše dalje vjerujem
ko nije golim grudima
ugrijao bar jedne hladne dlanove,
taj mnogo ne zna
koliko ima dobrote u sebi i ljudima.

I odlučim,
tako ću da zamislim najljepšu hrabrost vjere
kao početak beskraja
bez zvijezda, bez sunca
tamnog beskraja koji je počeo da vjeruje u sebe
u vječnost neobičnosti,
i prolaznost običnosti,
na jednoj maloj planeti mladosti bez mjere
obasjanoj samo sa dva odlučna srca.

Skidam sa sebe staro nebo
i kostim zvijezde crvene od samoće
i odlučim,
za svaki novi rođendan poklanjam
sebi novi izlazak u isti svijet
koji me sanja i hoće,
i učim
da poklanjam zamršenost pogleda
najljepšoj jednostavnosti smješkanja
i shvatam,
tako se uči poklanjanju bez čekanja
i navici da budeš osmijeh.

I prepuštam da budem mašta
nekom ko umije ljepše da mašta,
i pustam da me neko vodi za ruku
neko ko se ljepše razumije u pretakanje
krvi želja u toplinu života,
u tkanje maleckog sna u veliku odluku
i dajem glas nekom
ko ljepše viče u nebo
Zašto...Želim...Vjerujem...Ljepota,
Jer ko nije vikao u nebo
taj mnogo ne zna
kako izgleda to šaputati sa istinom
i koliko u svojim riječima ima
skrivenih laži i zvijezda.

I odlazim u novu neobičnost
beskraja započetog osmjehom,
gdje se nova odluka krije,
odlazim samo pokretom dlana
srećan kao oči petogodišnjaka
dok pada prvi snijeg.

недеља, 8. јануар 2012.

Trideset dva crvena slova

Oblaci vuku iste one velike torbake
po zemlji
kao najnemirniji đaci,
tokom čitave godine,
il se to nebo odavno zagledalo i želi
naparfemisane kose jedne šume,
pa ne umije bez cigarete da joj priđe
već dimi posvuda u prazno,
Nakon još jedne velike predstave nježnosti,
na uglu sna i stvarnosti,
sasvim prosjed jedan bagrem ženkaroš
šapuće – Gospodine
opet ste previše kulturni bili,
a oni su željeli da im prosto bezobrazno
to srce u krilo baciš.

Tako loš đak u školi bezobrazluka
odavno još nije viđen,
pogledajte te svoje sanjive, umazane ruke,
opet ste previše snova pili
i čekali na uglu pijano
jednu dugu umornu od kiše
ne možete tako više, iskreno i pošteno
u hram jednog srca stoput okrvavljenog
od stvarnosti
niste još ozbiljno prljavi bili,
ne možete tako apostolski
o ljubavi na sav glas,
da sve to nježno i sveto
šapućete tako nekršteno,
morate prvo da vaskrsnete
jedno raspeto, predobro ljeto
što se namučilo u meni, u tebi,
u svakom od nas.

Kako su koraci laki
kad ono što volite i razumijete,
morate da znate ima baš
svaka knjiga, svaki zlatnik
dvije strane ,
ne da te ljepšom prevare
već ako jednu isprljaju, ogrebu
druga čista za nekog ljepšeg još da ostane,
Da sad dobro znam
ima takvih što vjeruju nevidljivom nebu,
u onu ljubav iskona,
a ne umiju da ne okrvare
te svoje cvjetiće, snježno bijele u očima,
kada vole,
da sad dobro znam,
postoje nježnosti do bola duše ogolele,
al’ nikad do kraja gole i svučene,
ponosne i samo svoje
oči srećne zvjezdama pretučene
što se odavno neba ne boje.

Sad dobro znam
jer jedne su oči pitome
tome bile učene,
oči s dva plamička najranijeg, bijelog jutra
što stidljivo vire kroz prozore trepavica
i kriju po jednu malu crnu bubu
svjetlosti gladnu,
jedne oči njene što su me podučile,
da najljepše misli se ne govore riječima
i najdivnije mašne od usana i poljubaca
u otmene osmjehe su obučene
i u najprimitivnijem, prljavom gradu
ako tražiš lijek
za nepoznate boljke što guše ponekada
ne traži nikada liječenja,
zdravlja se sama u oči vraćaju
kad zamutiš u uzdahe sjećanja
pa popiješ naiskap tu čašicu
topline u jednom zagrljaju,
više ti od te topline
za jednu zimsku pticu
bez jata ne treba.

Sad najbolje znam,
dok se hiljade zvjezdanih očiju
iza božijih lica
skriveno u ćoškovima životinjski pare
da niz bulevare jedne zvjezde
umorne od blistanja
onako javno pustim zebre i žirafe
topline iz svojih rukava da prokrstare
da je najjače podsjete
kako umije da bude još ona divlja
i topla i sjajna kao Afrika,
da smo kroz sve te sumrake divlje
putovali do ovog nježnog sumraka,
u kom obrazi gore još življe
kao vatre po poljima u proljeće
opet i opet,
morali su da nas žigošu i krote
i ljepote nam kvare
da bi jedno danas crveno
od srama i sreće, zvjezdano
kao medalja bilo okačeno
na tebi neznanoj i meni neznanom,
priznanje da sve najljepše što smo gubili
sada osvojiti znamo.

Strašno odavno,
život je prerastao svoja
najljepša svečana odjela,
strašno odavno budućnost
je bila jednostavna i sjajna
iz jednog dijela
kao kupaći kostimi naših baka
tog sjajnog i teškog devetnaestog vijeka,
i nisi morao da tragaš bez traga,
da se gubiš bestraga
dok ne nađeš neka dva oka draga
što na uglu
il u nekom začaranom krugu,
promrzlo čeka
da sa svojim komadićem želje
plati svoj put uz tvoju kartu
na kojoj piše u jednom pravcu
budućnost za dvoje, daleka.
Strašno odavno,
nisi morao baš tako javno.
da srce posvuda prodaješ po komad,
neko je davno umio tajno,
da ga kupi čitavog
sa jednom kartom u istom pravcu,
i da ga sakrije ispod toplog krova
iza čvrstih vrata,
u jednoj knjizi na kojoj piše,
najljepša istorija bez rata
i dalje nema više.

A sve je to itekako previše teško
da se razumiju, i procjene ljepote
i budućnosti koje se sreću
kroz prošle živote što živimo
od kraja i od početka opet,
teško kao Pikasova najšarenija slika,
teško kao velika politika,
kao zaustavljanje brzog voza
u samotnoj, maloj stanici bez putnika,
posebno teško
ako se ne razumiješ u želje
kao kažnjeni dobri duh iz lampe
što je u prošlim životima
previše ispunio želja,
onima koji ni ne pomiluju,
koji ne pamte,
a žele,
a ustvari sve je to sasvim lako dokučiti
kao naučiti dijete da se smiješi,
kao natjerati golubove
da sa trga polete,
kao šapnuti najljepše riječi
razočaranom da ga tješiš,
baš tako lako,
samo kad ti očima kažu
da žele najjače,
da im pred stepenice dovučeš
pijane tamburaše il trubače
pokupljene negdje usput,
samo da ih jednom rasplačeš od sreće
pa bio to i zadnji put
kad se od sreće plače,
zadnji put kad proljeće cvjeta najkraće
uz sve prašnjave kilometre i veliki put
što si strpao u svoja umorna stopala,
da bi se tu jednom zagrljaju
svijetova koji u želji gasnu
baš ta tvoja vreća snova
na ramenima dopala.

Jednom zagrljaju
s medaljom ljepote na ramenima,
što tiho u bradu kaže,
onako malo ponosno kao general
počasne straže
na grobu jednog maršala
-Ne možete tako laskavi vraže
apostolski da pričate o ljubavi na sav glas
vi mislite samo se lijepe riječi traže
pa sve umijete kao od šale,
a u želje se ne razumijete,
a treba da se gleda, visoko, visoko,
očima prepunim voštanih svijeća,
da imate prelijepo i strpljivo jedno oko
i na srcu,
što želje u riječima vidi i osjeća
taj tanani nježni klas
u ženskim grudima, duboko.

I mjesec žutim, zlatnim jecajem
svakog jutra pokušava da dozove
neka zlatnija prevrela sunca
iznad nekog, usamljenog krova
neke namješenije zore,
zbog neke bivše, neke buduće djece
zbog mačića koji se nikad ne bacaju prvi,
zbog krvi novih heroja
sad i ova trideset i dva nekrštena slova
u ovoj pjesmi plešu
i postaju jedna ikona,
srcem slikana,
za jednu dušu od snova grešnu,
koju je neko daleko, daleko
najbliže raju poveo.

Napokon neko ima da se brine
za ove rime,
za ove tišine kad noć
i snovi prođu,
da čuva jutra, i dane i stvarnost,
stvarno da se brine,
kao najnježnija učiteljica o svojih 32 đaka,
ja ću i dalje najljepše o snovima
među ovim crvenim slovima,
crvenim od bezobrazluka i sreće
i kad ih žele i kad ih neće,
i ako svako jutro svih trideset i jednog
u mjesecu sruše,
kao olovne vojnike
jedan mora ostati i postati stvaran,
jer san počinje uvijek sa jednim slovom,
i ime, i ljubav,
kasnije dolaze prezime
velike pjesme, velike priče
i veliki dimnjaci koji se od zavisti puše,
kad se nađu oni što liče,
što imaju beskrajne priče,
a oblaci i dalje vuku one svoje torbake
pune neba po zemlji,
baš kao najnemirniji đaci
sa torbom prepunom
crvenih , ocjena i slova,
i griješe, i kruže
iznova, iznova
zbog neke učiteljice premeke duše.


_________Jednim širinama u osmjehu i duši,
_________crvenijim od najcrvenijeg izlaska sunca jedne zore