Odluka

Zagledan u najbjelji beskraj jednog nadanja
isprekidan žutom ozbiljnošću zvijezda
ugledam to sunce
oslonjeno o svijet prevrelog lima
od komada polomljenog neba
skupljenog i poljepljenog u ljudima
i pomislim,

Ko nije trčao bos po kiši
taj stvarno ne zna koliko ima neba
u srcu i stopalima!

Na dlanu jednog čovjeka sa brda
i na obrazu jedne žene iz polja
zamislim sebe,
brzinom najljepše želje
ali pažljivošću lebdenja jednog oblaka
da ne porušim oči tek dignute visoko
iznad prerane lomljivosti radosnih suza
i šapnem im
Budućnost će biti bolja
ako me puste u ovaj svijet preuzan
za samoću, preširok za mnoge,
krojen taman za dvoje,
dok u meni još tinja nenačeta svjetlost
jedne djetinje nade
i želja veća od sudbine koja bira čovjeka
i koju sudbinom bira čovjek.

I poklanjam sebi za prvi rođendan
taj čudesni svijet
upakovan u običnost,
sa mašnom radosti i bola
u vrijeme nježnih kauboja
i divljih osvajača sa ženskog pola,
i branim
svoj mali skriveni rezervat
golih bosonogih, ugroženih srca,
sav divalj od nježnosti i opak od lijepih riječi,
sanjam da mi kolju
poljupcima i zagrljajima ovaj jedini vrat
dok ne postanem bezglavo sav nečiji
od nježnosti neizliječiv.

Poslije hiljada zvjezdanih zanosa
mladost jedne zvijezde umorne od lutanja
ostavljam eksploziji mašte u san
iz ruku jednog drveta
koje cvjeta zbog mene,
i prvi put koračam zemljom
prašine zvjezdane nagutan,
i plaši me
što i dalje u tri dimenzije
visine uspjeha, širine osmjeha i dubine grijeha
najljepše sija tačka prvog početka smijeha
dvoje koji počinju
vjeru u osvajanje beskraja
samo pokretom dlana po nebu.

Jer i najljepše dalje vjerujem
ko nije golim grudima
ugrijao bar jedne hladne dlanove,
taj mnogo ne zna
koliko ima dobrote u sebi i ljudima.

I odlučim,
tako ću da zamislim najljepšu hrabrost vjere
kao početak beskraja
bez zvijezda, bez sunca
tamnog beskraja koji je počeo da vjeruje u sebe
u vječnost neobičnosti,
i prolaznost običnosti,
na jednoj maloj planeti mladosti bez mjere
obasjanoj samo sa dva odlučna srca.

Skidam sa sebe staro nebo
i kostim zvijezde crvene od samoće
i odlučim,
za svaki novi rođendan poklanjam
sebi novi izlazak u isti svijet
koji me sanja i hoće,
i učim
da poklanjam zamršenost pogleda
najljepšoj jednostavnosti smješkanja
i shvatam,
tako se uči poklanjanju bez čekanja
i navici da budeš osmijeh.

I prepuštam da budem mašta
nekom ko umije ljepše da mašta,
i pustam da me neko vodi za ruku
neko ko se ljepše razumije u pretakanje
krvi želja u toplinu života,
u tkanje maleckog sna u veliku odluku
i dajem glas nekom
ko ljepše viče u nebo
Zašto...Želim...Vjerujem...Ljepota,
Jer ko nije vikao u nebo
taj mnogo ne zna
kako izgleda to šaputati sa istinom
i koliko u svojim riječima ima
skrivenih laži i zvijezda.

I odlazim u novu neobičnost
beskraja započetog osmjehom,
gdje se nova odluka krije,
odlazim samo pokretom dlana
srećan kao oči petogodišnjaka
dok pada prvi snijeg.