Trideset dva crvena slova

Oblaci vuku iste one velike torbake
po zemlji
kao najnemirniji đaci,
tokom čitave godine,
il se to nebo odavno zagledalo i želi
naparfemisane kose jedne šume,
pa ne umije bez cigarete da joj priđe
već dimi posvuda u prazno,
Nakon još jedne velike predstave nježnosti,
na uglu sna i stvarnosti,
sasvim prosjed jedan bagrem ženkaroš
šapuće – Gospodine
opet ste previše kulturni bili,
a oni su željeli da im prosto bezobrazno
to srce u krilo baciš.

Tako loš đak u školi bezobrazluka
odavno još nije viđen,
pogledajte te svoje sanjive, umazane ruke,
opet ste previše snova pili
i čekali na uglu pijano
jednu dugu umornu od kiše
ne možete tako više, iskreno i pošteno
u hram jednog srca stoput okrvavljenog
od stvarnosti
niste još ozbiljno prljavi bili,
ne možete tako apostolski
o ljubavi na sav glas,
da sve to nježno i sveto
šapućete tako nekršteno,
morate prvo da vaskrsnete
jedno raspeto, predobro ljeto
što se namučilo u meni, u tebi,
u svakom od nas.

Kako su koraci laki
kad ono što volite i razumijete,
morate da znate ima baš
svaka knjiga, svaki zlatnik
dvije strane ,
ne da te ljepšom prevare
već ako jednu isprljaju, ogrebu
druga čista za nekog ljepšeg još da ostane,
Da sad dobro znam
ima takvih što vjeruju nevidljivom nebu,
u onu ljubav iskona,
a ne umiju da ne okrvare
te svoje cvjetiće, snježno bijele u očima,
kada vole,
da sad dobro znam,
postoje nježnosti do bola duše ogolele,
al’ nikad do kraja gole i svučene,
ponosne i samo svoje
oči srećne zvjezdama pretučene
što se odavno neba ne boje.

Sad dobro znam
jer jedne su oči pitome
tome bile učene,
oči s dva plamička najranijeg, bijelog jutra
što stidljivo vire kroz prozore trepavica
i kriju po jednu malu crnu bubu
svjetlosti gladnu,
jedne oči njene što su me podučile,
da najljepše misli se ne govore riječima
i najdivnije mašne od usana i poljubaca
u otmene osmjehe su obučene
i u najprimitivnijem, prljavom gradu
ako tražiš lijek
za nepoznate boljke što guše ponekada
ne traži nikada liječenja,
zdravlja se sama u oči vraćaju
kad zamutiš u uzdahe sjećanja
pa popiješ naiskap tu čašicu
topline u jednom zagrljaju,
više ti od te topline
za jednu zimsku pticu
bez jata ne treba.

Sad najbolje znam,
dok se hiljade zvjezdanih očiju
iza božijih lica
skriveno u ćoškovima životinjski pare
da niz bulevare jedne zvjezde
umorne od blistanja
onako javno pustim zebre i žirafe
topline iz svojih rukava da prokrstare
da je najjače podsjete
kako umije da bude još ona divlja
i topla i sjajna kao Afrika,
da smo kroz sve te sumrake divlje
putovali do ovog nježnog sumraka,
u kom obrazi gore još življe
kao vatre po poljima u proljeće
opet i opet,
morali su da nas žigošu i krote
i ljepote nam kvare
da bi jedno danas crveno
od srama i sreće, zvjezdano
kao medalja bilo okačeno
na tebi neznanoj i meni neznanom,
priznanje da sve najljepše što smo gubili
sada osvojiti znamo.

Strašno odavno,
život je prerastao svoja
najljepša svečana odjela,
strašno odavno budućnost
je bila jednostavna i sjajna
iz jednog dijela
kao kupaći kostimi naših baka
tog sjajnog i teškog devetnaestog vijeka,
i nisi morao da tragaš bez traga,
da se gubiš bestraga
dok ne nađeš neka dva oka draga
što na uglu
il u nekom začaranom krugu,
promrzlo čeka
da sa svojim komadićem želje
plati svoj put uz tvoju kartu
na kojoj piše u jednom pravcu
budućnost za dvoje, daleka.
Strašno odavno,
nisi morao baš tako javno.
da srce posvuda prodaješ po komad,
neko je davno umio tajno,
da ga kupi čitavog
sa jednom kartom u istom pravcu,
i da ga sakrije ispod toplog krova
iza čvrstih vrata,
u jednoj knjizi na kojoj piše,
najljepša istorija bez rata
i dalje nema više.

A sve je to itekako previše teško
da se razumiju, i procjene ljepote
i budućnosti koje se sreću
kroz prošle živote što živimo
od kraja i od početka opet,
teško kao Pikasova najšarenija slika,
teško kao velika politika,
kao zaustavljanje brzog voza
u samotnoj, maloj stanici bez putnika,
posebno teško
ako se ne razumiješ u želje
kao kažnjeni dobri duh iz lampe
što je u prošlim životima
previše ispunio želja,
onima koji ni ne pomiluju,
koji ne pamte,
a žele,
a ustvari sve je to sasvim lako dokučiti
kao naučiti dijete da se smiješi,
kao natjerati golubove
da sa trga polete,
kao šapnuti najljepše riječi
razočaranom da ga tješiš,
baš tako lako,
samo kad ti očima kažu
da žele najjače,
da im pred stepenice dovučeš
pijane tamburaše il trubače
pokupljene negdje usput,
samo da ih jednom rasplačeš od sreće
pa bio to i zadnji put
kad se od sreće plače,
zadnji put kad proljeće cvjeta najkraće
uz sve prašnjave kilometre i veliki put
što si strpao u svoja umorna stopala,
da bi se tu jednom zagrljaju
svijetova koji u želji gasnu
baš ta tvoja vreća snova
na ramenima dopala.

Jednom zagrljaju
s medaljom ljepote na ramenima,
što tiho u bradu kaže,
onako malo ponosno kao general
počasne straže
na grobu jednog maršala
-Ne možete tako laskavi vraže
apostolski da pričate o ljubavi na sav glas
vi mislite samo se lijepe riječi traže
pa sve umijete kao od šale,
a u želje se ne razumijete,
a treba da se gleda, visoko, visoko,
očima prepunim voštanih svijeća,
da imate prelijepo i strpljivo jedno oko
i na srcu,
što želje u riječima vidi i osjeća
taj tanani nježni klas
u ženskim grudima, duboko.

I mjesec žutim, zlatnim jecajem
svakog jutra pokušava da dozove
neka zlatnija prevrela sunca
iznad nekog, usamljenog krova
neke namješenije zore,
zbog neke bivše, neke buduće djece
zbog mačića koji se nikad ne bacaju prvi,
zbog krvi novih heroja
sad i ova trideset i dva nekrštena slova
u ovoj pjesmi plešu
i postaju jedna ikona,
srcem slikana,
za jednu dušu od snova grešnu,
koju je neko daleko, daleko
najbliže raju poveo.

Napokon neko ima da se brine
za ove rime,
za ove tišine kad noć
i snovi prođu,
da čuva jutra, i dane i stvarnost,
stvarno da se brine,
kao najnježnija učiteljica o svojih 32 đaka,
ja ću i dalje najljepše o snovima
među ovim crvenim slovima,
crvenim od bezobrazluka i sreće
i kad ih žele i kad ih neće,
i ako svako jutro svih trideset i jednog
u mjesecu sruše,
kao olovne vojnike
jedan mora ostati i postati stvaran,
jer san počinje uvijek sa jednim slovom,
i ime, i ljubav,
kasnije dolaze prezime
velike pjesme, velike priče
i veliki dimnjaci koji se od zavisti puše,
kad se nađu oni što liče,
što imaju beskrajne priče,
a oblaci i dalje vuku one svoje torbake
pune neba po zemlji,
baš kao najnemirniji đaci
sa torbom prepunom
crvenih , ocjena i slova,
i griješe, i kruže
iznova, iznova
zbog neke učiteljice premeke duše.


_________Jednim širinama u osmjehu i duši,
_________crvenijim od najcrvenijeg izlaska sunca jedne zore