недеља, 27. фебруар 2011.

Moja vjera

Oprostite, što ne vjerujem
u stare velike vjere
u te drevne mjere,
oprosta i grijeha,
moja je mala, zaboravljena vjera
u miris neporočnog cvijeta,
u potop velikih srca,
i čuda iskrenog osmijeha.

Oprostite, što nikad ne ljubim
ruke popova, i monaške skute
i svete pute čudesnih ikona,
ja ljubim samo ruke
bezgrešno čiste
u korijenu duše,
simbole u kori drveća od iskona
što se zapaljeni puše,
i vjerujem još najviše u čuda
cvijeta i gliste
kada se spoje u let leptira.

Ja ispovijedam svoje velike grijehe
kraj neke prljave, male rijeke
uplakane pakovanjima
raspakovanih zvijezda,
i vjerujem samo u ljude
životom raspete,
između neba i zemlje,
poraza i želje,
majmuna i čovjeka.

Ja bih da se klanjam
samo onim koje sanjam,
i da im na pričest dam
svoju savjest,
i nek bude moj najteži,
najveći grijeh
što nisam postao
još jedan pokoran, savitljiv cvijet
vjetru koji duva u raj,
i što sam molio samo
da uvijek stignem tamo
gdje se rađa najduži zagrljaj
i u njemu još veći čovjek.

Moja je vjera dugo propovjedana
šapatom gena raspjevanog juga,
moja je vjera brzo ispisana
suncem prvog dana
na pergament prvog zagrljaja
koji liječi od tuga,
moja je vjera,
vjera pera i lista
u proročanstva dugom uzdizana,
proročanstva zaljubljenog,
bijelog sjevera
da će jednom svijet da zablista
od smjernih i vjernih bez vijera.

понедељак, 14. фебруар 2011.

Obdanište

Znam da mi nikad nećeš oprostiti
što se razumijem samo u ljubav
više od tebe,
i u više ništa,
i što sam po leđima
sav ranjav i gubav,
od ove nevidljive zvijezde
koju čitav život vučem za tobom,
još od obdaništa.

Znam da mi nikad nećeš oprostiti
što sam te samo golim rukama
probao nositi
kao mlad rudar,
do zemljinog središta,
da ti pokažem šta stvarno znači
srce u mukama
kada te milijarde gaze,
da mi više nikad
šapatom ne zakukaš
kako sudbine tvog grada
nekog drugog ljepše maze,
i što nježnije baš ništa
nisam umio da ti dam
semo onog držanja za ruke
kao iz obdaništa.

Znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što sam od svih divljih,
usamljenih ptica,
koje sam išao da lovim.
baš tu s tvojim repom
uhvatio i pretvorio
u veselog, raspjevanog kanarinca,
i nazvao ga imenom tvojim.

Znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što bolujem od viška mašte,
i još stotinu, čudnih bolesti
od kojih se ljepše sanja i živi,
za koje i lijekovi i vijekovi
beskrajno kasne,
i što nikom se ne žalim na to
već se ponosim i sam sebi divim,
kao odbjegli, presrećni ludak
što misli da je Kraljević Marko.

I znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što ti baš sve nisam rekao,
koliko sam hiljada tuđih očiju
opekao
noseći tebi najveće zrake sunca
i više ništa,
i opet sam samo dječak ostao
što je kiše i vjetrove
za puštanje brodova i zmajeva čekao,
onaj isti dječak
što bi koljena i dalje sjekao
na pragu obdaništa djetinjih srca.

I ako mi oprostiš,
znam da nikad nećeš sve
kao što ja tebi praštam,
što si tako čudna i neukrotiva
kao moja zaljubljena mašta,
i nemam stvarno da ti kažem
ljepše od ovog ništa,
jer baš volim
što si tako ostala ista,
umazana od igre
i prljava od snova,
kao ona iz obdaništa.

понедељак, 7. фебруар 2011.

Sat, mačka i ogledalo

Kad se na satu poklope kazaljke
nije to taj znak
da neko misli na tebe
već ti sat poruku šalje,
koliko je trenutak poklapanja,
rijedak i dragocjen,
od šezdeset kuckanja
samo jedan,
i ako imaš s kim kreni već sad
da se poklopiš,
da poklopljen taj tren odsanjaš,
jer sutra se satovi pokvare,
neki požure, neki okasne,
ne mogu da se poklope,
da se objasne,
ne žele da istim kucanjem stare,
neke kazaljke se podmlade, neke ostare.
i zalud što se i poklope opet,
kad sve češće počnu da se kvare
i onda još više zakasniš,
ako ozbiljno ne shvatiš taj sat,
i ne kreneš već sad
da na nekog
poklopiš svoj svijet,
ko je možda
na sat samo daleko.

I kad ti neka mačka crna
pređe preko puta,
nije to nikakvo mračno predskazanje,
ne vraćaj se par koraka,
već potrči pa njen put ti preskoči
to ti ta mačka daje na znanje,
da te čekaju već dugo na tom putu
tople, vesele kao mačije oči
i tu
iza njih lutalica
što bi s tvojim
svoj put i osmjeh ukrstila,
što bi od sreće do najvišljeg brda
da poskoči
kad te ugleda, pa na prstima
s tobom do oblaka.


I ako nekad razbiješ neko ogledalo,
ne boj se onih sedam godina nesreća,
to su zlobni čuvari izmišljenih tajni
smislili,
ustvari to te ogledalo podsjeća,
da je ono samo svijet veliki, nestvarni
i da bi ga češće
na komadiće razbiti trebalo,
jer te čeka onaj svijet, pravi beskajni
što i u mraku postoji i osjeća
u kom je srce na lijevoj strani
jedno srce stvarno
puno crvenog proljeća,
što bi se nestvarno,
s tobom u stvarnosti ogledalo
i s ove strane ogledanja, i poklapanja sata
baš tebi najstvarnije predalo.