Kad se na satu poklope kazaljke
nije to taj znak
da neko misli na tebe
već ti sat poruku šalje,
koliko je trenutak poklapanja,
rijedak i dragocjen,
od šezdeset kuckanja
samo jedan,
i ako imaš s kim kreni već sad
da se poklopiš,
da poklopljen taj tren odsanjaš,
jer sutra se satovi pokvare,
neki požure, neki okasne,
ne mogu da se poklope,
da se objasne,
ne žele da istim kucanjem stare,
neke kazaljke se podmlade, neke ostare.
i zalud što se i poklope opet,
kad sve češće počnu da se kvare
i onda još više zakasniš,
ako ozbiljno ne shvatiš taj sat,
i ne kreneš već sad
da na nekog
poklopiš svoj svijet,
ko je možda
na sat samo daleko.
I kad ti neka mačka crna
pređe preko puta,
nije to nikakvo mračno predskazanje,
ne vraćaj se par koraka,
već potrči pa njen put ti preskoči
to ti ta mačka daje na znanje,
da te čekaju već dugo na tom putu
tople, vesele kao mačije oči
i tu
iza njih lutalica
što bi s tvojim
svoj put i osmjeh ukrstila,
što bi od sreće do najvišljeg brda
da poskoči
kad te ugleda, pa na prstima
s tobom do oblaka.
I ako nekad razbiješ neko ogledalo,
ne boj se onih sedam godina nesreća,
to su zlobni čuvari izmišljenih tajni
smislili,
ustvari to te ogledalo podsjeća,
da je ono samo svijet veliki, nestvarni
i da bi ga češće
na komadiće razbiti trebalo,
jer te čeka onaj svijet, pravi beskajni
što i u mraku postoji i osjeća
u kom je srce na lijevoj strani
jedno srce stvarno
puno crvenog proljeća,
što bi se nestvarno,
s tobom u stvarnosti ogledalo
i s ove strane ogledanja, i poklapanja sata
baš tebi najstvarnije predalo.
Нема коментара:
Постави коментар