Moja vjera

Oprostite, što ne vjerujem
u stare velike vjere
u te drevne mjere,
oprosta i grijeha,
moja je mala, zaboravljena vjera
u miris neporočnog cvijeta,
u potop velikih srca,
i čuda iskrenog osmijeha.

Oprostite, što nikad ne ljubim
ruke popova, i monaške skute
i svete pute čudesnih ikona,
ja ljubim samo ruke
bezgrešno čiste
u korijenu duše,
simbole u kori drveća od iskona
što se zapaljeni puše,
i vjerujem još najviše u čuda
cvijeta i gliste
kada se spoje u let leptira.

Ja ispovijedam svoje velike grijehe
kraj neke prljave, male rijeke
uplakane pakovanjima
raspakovanih zvijezda,
i vjerujem samo u ljude
životom raspete,
između neba i zemlje,
poraza i želje,
majmuna i čovjeka.

Ja bih da se klanjam
samo onim koje sanjam,
i da im na pričest dam
svoju savjest,
i nek bude moj najteži,
najveći grijeh
što nisam postao
još jedan pokoran, savitljiv cvijet
vjetru koji duva u raj,
i što sam molio samo
da uvijek stignem tamo
gdje se rađa najduži zagrljaj
i u njemu još veći čovjek.

Moja je vjera dugo propovjedana
šapatom gena raspjevanog juga,
moja je vjera brzo ispisana
suncem prvog dana
na pergament prvog zagrljaja
koji liječi od tuga,
moja je vjera,
vjera pera i lista
u proročanstva dugom uzdizana,
proročanstva zaljubljenog,
bijelog sjevera
da će jednom svijet da zablista
od smjernih i vjernih bez vijera.