Znam da mi nikad nećeš oprostiti
što se razumijem samo u ljubav
više od tebe,
i u više ništa,
i što sam po leđima
sav ranjav i gubav,
od ove nevidljive zvijezde
koju čitav život vučem za tobom,
još od obdaništa.
Znam da mi nikad nećeš oprostiti
što sam te samo golim rukama
probao nositi
kao mlad rudar,
do zemljinog središta,
da ti pokažem šta stvarno znači
srce u mukama
kada te milijarde gaze,
da mi više nikad
šapatom ne zakukaš
kako sudbine tvog grada
nekog drugog ljepše maze,
i što nježnije baš ništa
nisam umio da ti dam
semo onog držanja za ruke
kao iz obdaništa.
Znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što sam od svih divljih,
usamljenih ptica,
koje sam išao da lovim.
baš tu s tvojim repom
uhvatio i pretvorio
u veselog, raspjevanog kanarinca,
i nazvao ga imenom tvojim.
Znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što bolujem od viška mašte,
i još stotinu, čudnih bolesti
od kojih se ljepše sanja i živi,
za koje i lijekovi i vijekovi
beskrajno kasne,
i što nikom se ne žalim na to
već se ponosim i sam sebi divim,
kao odbjegli, presrećni ludak
što misli da je Kraljević Marko.
I znam da mi nikad nećeš oprostiti,
što ti baš sve nisam rekao,
koliko sam hiljada tuđih očiju
opekao
noseći tebi najveće zrake sunca
i više ništa,
i opet sam samo dječak ostao
što je kiše i vjetrove
za puštanje brodova i zmajeva čekao,
onaj isti dječak
što bi koljena i dalje sjekao
na pragu obdaništa djetinjih srca.
I ako mi oprostiš,
znam da nikad nećeš sve
kao što ja tebi praštam,
što si tako čudna i neukrotiva
kao moja zaljubljena mašta,
i nemam stvarno da ti kažem
ljepše od ovog ništa,
jer baš volim
što si tako ostala ista,
umazana od igre
i prljava od snova,
kao ona iz obdaništa.
Нема коментара:
Постави коментар