Sakupi ovaj šapat od paperja
u ušima tek rođenih obala i mora,
i pokupi taj propuzali, krmeljavi strah
čarolije koja se tek rađa,
i izmrvi, izmrvi sve što se mora
zaglavljeno između tvojih i mojih prstiju,
između uzdaha i predaha,
između sleđenog i vrelog vazduha,
izmrvi ovu najljepšu, vajanu stijenu bez mača,
zid plača prepun ceduljica i želja u duši,
isitni u najljepše pješčane plaže
čiji miris uzdaha guši,
i ispiši samo jedno opravdanje u par riječi,
i priznanje tom šapatu
da je bio prvi
prvi što je imao hrabrost veću od straha,
da ne ostane čitav,
da ne ostane svoj, baš sav,
kad su svi bili sebični, samo svoji,
i onda, zadnji put obriši
taj mokri stid djetinjstva sa lica
ovim mojim rukavom, iskrzanim
od suza i pokislih ptica,
i prvi put slobodno diši,
iz duše diši.
I ne brini više, ne brini
koliko će još umrijeti ptica
sanjajući svoje mrvice,
i koliko će se još mrvica, usput osušiti
čekajući između tebe i mene
koliko će još pasti krivica i zvjezdanih odrona,
možda će nas rašiti,
možda će nas ušiti
u neka druga plemena,
u krda mrava mene, u krda slonova
tebe,
između nas i vas,
između nas i nas,
uvijek će stajati samo usne i usne
ne brini, samo će da nas dijeli ta želja
da poželiš da postaneš neka vrsta nova
sasvim nova, a toliko slična i obična
kao tvoja jednobojna haljina stara,
što će prekiriti neke poljane puste,
ne plaši se da poželiš, ruke pune zvijezda,
i samo svoje nebo ispod krova,
između jedrenja, plutanja i brodoloma
do potonuća,
između lutanja, nadanja i zagrljaja
do svanuća,
uvijek će stajati, samo ta jedna želja
prepolovljena na dva imena moja i tvoja,
i jedna vječnost blistava,
prepolovljena na nikada i sada,
jer jednom, jer sutra već
svijet će rađati ljepše i dane, i usne i oči
al’ samo sad, samo noćas
možda smo mogli biti ljepši
od svih tih budućih dana i noći.
Pogledaj, ovaj san što ti pružam,
pun neispunjenih zagrljaja, neubranih ruža
pogledaj malo onako,
baš sjajno kao nalakirano
onim providnim lakom s tvog nokta,
kao da te zanima stvarno,
i potpiši se lako
na sva pitanja mjesto mene
na kućici puža ulubljenoj od skitanja,
u kojoj stanuje taj san
koji će jednom stići do bašta kraj mora,
baš tako pogledaj, i vidi
ovo nebo ravnice neslano, prostrano
i shvatićeš taj osjećaj pun nemoći, što moram
a što nisam to nebo
ovim slanim iz sebe do kraja nikad posolio,
i što sam prepun slanih svitanja
vječno tragao,
za očima takvim, punim soli i mora,
od kojih bih do tog neba, srećom obolio,
i što sam tako čudno
sve slane mostove, ptice i cvjetove
što mi na te oči liče,
beskrajno, slano zavolio.
Ostavi malo, neiskorištenog nadanja
ispod svih tih ozbiljnih šminki,
nek ostane bar jedna,
luda nasmijana maska
slična nekoj davnoj slici i kiki,
ostavi misli s kojima se rastužuješ,
između padanja i padanja,
ostavi rečenice s kojim više zaslužuješ
između nas i nas
ne ostavljaj jedino danas,
ne ostavljaj u meni
ovaj svemir nedorečeni,
bez evolucije i praska
u zelene planete u veselo, neko dijete,
i pogledaj,
zar život ne miriše na proljeće,
a nije proljeće, već sasvim jedno
peto, zeleno doba
što po nama zeleno raste i uči da hoda,
zar nismo uvijek prepuni tog hoda
između nas zelenih i sijedih,
između nas rumenih i blijedih,
u isto vrijeme željni nepripadanja
i robovi sloboda,
u isto vrijeme trijezni i pijani
u očima bolesnim na istoj rani života,
i uvijek
sa više onog rasutog što se sanja
od skupljenih sjećanja i kajanja,
i uvijek u sebi sa više ljepota
od svih života i njihovih prostota,
i uvijek sa najviše onog najljepšeg
što može da se podijeli, pa uzdiše,
i vjeruje u još ljepše.
I ko da izliječi taj prostor
između nas i nas,
neizliječivo pijan od zvjezdanog pijanstva,
i neba što se nad glavom vrti
u kog stalno padamo
između vaskrsenja i smrti,
u kog stalno upadamo
i skrećemo, i budimo se i kad nećemo,
pijani između tih jaruga,
upalih i krivudavih od želja neposlušnih, prgavih
od propalih ljubavi
koje u stvari nisu ni bile ljubavi,
već neke polupane oči
kroz koje se čežnja prelama u čekanju,
i sad valjda znaš, zašto čekam taj spas
koji krije ta tvoja
neiskvarena mašta,
zbog koje mislim da će cvijeće
napokon prestati da mi se ruga
što jedino najljepše znam
da avlije pune tuga i rugla,
ofarbam u vesele kapije
što možda i liče na ljubav,
sve zbog ovog velikog prostora
u grudima
za vijence planina i vrhove emocija
ostaću jedino željan možda,
što nisam rođen sitnijeg srca
poput nekih šumskih ptica,
poput nekog, nezrelog grožđa
punog onih crnih, malih srca,
il’ još jednostavnije bez njega
ispod nekog toplog neba,
poput zrna pijeska
u pustinjama što samo sija i sija,
i briga ga kome pogled poreže
snagom bljeska,
koga oduševi,
kome smeta, a kome prija.
Zato, sakupi ovaj naš šapat,
rasplesan od lutanja i skakutanja
po pogrešnim ušima, pogrešnim rukama,
sada znam da sam sa njima
samo igrao taj ples,
a da sam sa tobom prvi put zaplesao tu igru,
sada znam
da sam za njima samo brinuo,
i čuvao im neku izmišljenu sliku,
sa tobom evo čuvam sebe
i ostavljam na slikama brigu,
i sad valjda i ti znaš
u ovom otetom vremenu,
između nas i nas,
kako je dobro sačuvati sebe,
i ostati čitav u nečijim rukama,
i sad i ti možeš da vidiš
koliko smo beskrajno smiješni,
ovako plašljivi, vječno nespretni
puni promašaja i pogreški
od prvog osmijeha i pogleda,
i koliko slijepi
da vidimo
koliko ptica svakoga dana
nas gleda sa šarenih grana,
i zavidi,
zavidi nam na ovim usnama
i poljupcima bez kljuna,
vidiš koliko smo izgubljeni u toj želji
da letimo,
u tom zaboravu
iz kog ne možemo da se sjetimo
koliko smo veći u toj sreći,
kad se sretnemo
od onih što imaju krila,
jer se pod usnama ništa ne krije,
jer se s usnama
između nas i nas
uvijek mnogo više može i otkriva.
