уторак, 29. јул 2008.

Znam sve znaš

Da li znaš kroz sva vremena
da te čekam,
da lutam sam
zagrljen snovima,
ogrnut željama da pronađem tebe
u liku žene.

Da li znaš
da s mjesecom pričam,
o kosi boje sunca,
nježnoj kao lan,
što će da pokuca
na moja vrata sanjara,
i sruši mi plan
da budem tužan
do kraja svijeta.

Znam sve znaš,
jer ti si ta što zna
sve brezuljke moga sna,
strahove od dna,
i skretanja gdje ljubav ne stiže.

понедељак, 21. јул 2008.

Lile

Protrčah sinoć niz sokak Dola,
i ispod križa na trešnju se popeh,
s drugarem Mlađom preko lokava,
nečije k'uruze,u sumrak oteh.

Natovarismo gume na traktor Nine,
i stožinu vukosmo jedva s Bećinice,
na Željezniku planuše Vranovske lile,
k'o bezbrižne ljetne svjetlice.

Prosu se kiša k'o zadružni krompir,
preko naše doline male,
prođoh kroz kapiju pozdravi me portir,
zamirisa piljevina,sa vrata Fane.

Uzeh dvije kocke tople,izbrušene,
krenuh kući uz zvižduk pjesme,
ukrših rašlje sa šljive srušene,
napih se vode kod Donje česme.

Kod lipe Bracine kafane,
vidjeh za ruke drže se dvoje,
iz 'tamića' svirnu mi Dane,
na spomenicima vidjeh društvo svoje.

Igrasmo žmirke, i hvatasmo bube,
na kiosku šarasmo dinarom ime,
plašismo curice uz krike čudne,
i bi nas briga šta će da bude.

Hladno jutro po lipama tuče,
vjetrom od Zelnovca i Petrovca,
ne znam jel bi to onda il juče,
al' Dunav mi poteknu preko Brestovca.

Otvaram oči, šapuću žita,
prazna mi nešto opet duša,
Novim Sadom pogled mi skita,
u srcu zove, kuca Krnjeuša.

Nešto više

Gledam krnj mjesec što se hladno smiješi
i pitam se da l' smo u vezi,
on, ja i noć, i svijet ludi
i daleki horizont što gubi boju,
plašim se slučajnosti u tom odgovoru.

Vidim zvijezde što trepću nijemo
i lažem se da su tu zbog nas,
želim da vjerujem snažno i čvrsto,
a čini se da čujem gore taj glas
na nebu što se okreće lijeno.

Ćutim sva pitanja što me muče,
neću da rušim ovu čistu tišinu,
treba mi nit tanana, čarobna
da upregnem vasionu, neshvatljivu sudbinu,
i spojim sutra, danas i juče.

U trenucima slabosti zemaljskih čari
kad tuga krade dragocjene sate,
slobodan od bogatstva, ljubavi date
trošim um za tajanstvene stvari
i pitam se ima li nešto više.

Od ovog neba i rasutog pijeska
što kriju daleku, svetu suštinu
tražim varnicu jedinstvenog bljeska
što ne gasne od hladne ljetne kiše
da me skloni od mraka što za suncem jeca.

I tražim istinu u kamenu tvrdom
što se bjelasa na tihoj mjesečini,
kakav znak, tajni biljeg prastari
da saznam je li to naš dom,
ili smo tek svi glupo razbacani.

Jer hvtamo pahulje bijele, a voda ostaje,
trošimo život koji zemlja postaje,
a nema u nama istine u tome,
gdje zagonetka se velika piše,
od nas ima li nešto više.

Nije da srce samo u nama kuca,
zar je ljubav samo igra atoma,
gdje je tu smisao i topla duša,
i vjetar koji umije da sluša,
o noj, o nama, Hristu, tajni masona.

Krije sa znam u nebeskoj savani,
vihor što nosi čaroliju svijeta,
a nama su dati tek obični dani,
da ih trošimo bez zvjezdanog leta,
poneka stvar tek ostaje sveta.

петак, 11. јул 2008.

Čuvam te

Crveni se linija na zastavi mokroj,
kao usne tvoje daleke trešnje,
miriše jutro dalekim snijegom,
kažem 'Zdravo' mirni svijete,
danas sam tu, sutra sa njom,
preživjećeš i bez nas,nove ptice lete.

Raduj se otadžbino, vjera je naša
jača od prve ljubavi neugasle,
i ako bude velikog rata,
naše ruke ostaće vječno srasle,
dok budem gazio šume i blata,
sanjaću samo dvije zvijezde male.

Osvrćem se stalno da ne vidim zrno,
kad proleti kroz zaljubljeno srce,
ne osjećam tu bol, kad dođe zadnje,
svitanje i bijelo zimsko sunce
i zadnje mirisno pismo od nje,
na staroj slici grijaću ruke.

Mjesec me laže da ne skrećem s puta,
dok gasnem ispod vatrenog neba,
zubima stiskam dušu da ne odluta,
sa nebeskim vjetrom iz daljine što vreba,
budim se srećan u tužna jutra
i grickam koricu, memljivog hljeba.

Kad oganj zapjeva svoju pjesmu,
grebem noktima po zgaženoj zemlji,
čekam da naši kremeni kresnu,
glasan urlik za juriš smjeli,
u kom vidim samo onu staru česmu,
gdje smo se bezbrižno djetinje smijali.

I trčim,trčim da ne vidim tlo,
što se ljepi za đonove i uvlači me,
ne osjećam tad sreću i strašno zlo,
ne volim poraz, ni velike pobjede
potoke krvi kda nema ni malo
razuma i srećne suve zemlje.

Sanjam dvije zvijezde i bijelu vatru,
kada se probudim stomak mi gori.
stalno predosjećam da će da nas satru,
peta strana svijeta da nas pokori,
kradući plavetnilo u zadnjem satu
umiranja kad se u pepeo meso pretvori.

Pod stijenom vajanom za sjećanja stojim,
oko mene duhovi na prepad palih duša.
igraju ples pobjede i kliču unucima svojim,
razumijemo se, al ne mogu da slušam,
za mir duše, svog Boga molim,
plačući kraj groblja sasvim sam.

Daću ti zato grb jedne slobode,
kad se vratim sa pokorenih gora,
i u tviju postelju sa suzama odem,
preko krvavog, mrtvog mora,
ranjen vječno u prijestol duše,
lećiću lagano i mrijeti od umora.

Jedino me ruke meke bezbrižne,
mogu podići sa vječne postelje,
te riječi srpske, tihe nježne,
da otjeraju u zaborav pakleni oružje,
i vrate mi vjeru u pobjede,
dok te budem ganjao kroz šipražje.

Drhte mi mišice od nove ljubavi,
samo jednu sad vječno ljubim,
ovu zemlju slobodnih grobova,
pradjedova i surih orlova,
ako je hoćeš, prvo me ubij.


-prvo mjesto na takmičenju Patriotizam i otadžbina,
Vojno-tehničke akademije u Beogradu 2002. godine

Dugopolje

Crna noć gmiže polako tihom zemljom,
ni pjetlovi više ne plaču za suncem,
maleni svitac u daljinu bježi pred mrakom
i skrivena sova huče među granjem.

U toplinu doma i prošlost mi bježi duša,
plašim se da ne zaboravim tuge ljudske,
u blizini ne riče više mala buša
ni starice nema što guli orahove ljuske.

Kaplje u tišini oluk drveni truli,
skončava mali ptić bez gnijezda,
suza zapare krivuda po crvenoj luli
djeda čiji krevet je odavno neka zvijezda.

Na nebu beskraj života i sjenke oblaka,
brode neustrašivo tiho pred mjesecom,
naručje majke jedina još kolijevka
daleka kao obris nastaje sa snom.

Lako se krade između mokrih krošanja,
uzdah nezaboravljene ljubavi što dušom korača,
za stopama pobjeglih dječaka plaču stabla trešanja
neobranih polja žito dugo nije ispod sača.

Kolutovi dima sa zažarenog ognjišta skaču
u plavičastoj magli strahovi iz djetinjstva,
mire se sa veselom pjesmom grlica što guču
na starome tavanu gdje trunu zarđala sita.

Kiša sitna počinje da igra ples života,
po sitnoj zemlji izmrvljenoj rukama mraza,
vide se tragovi opanaka, duša im prosta,
njihova su blaga i škrta livadska brazda.

Njihove oči bježe od nečastivih sila,
što hode mrakom i traže tužne duše
čije umorne ruke samo hljeb su snile,
čija carstva se poslije smrti ruše.

Tišina života i mir bespokojan se plaši,
ljudi silnih što niču brzo iz blata,
i sve je nisko glavu diglo i traži,
od neba da potraje nad poljem ova noć tiha.

-mojoj baki

Opet

Pjevaju trave sa dahom vjetra,
kao da morem poznatim plovim,
drhtave stabljike nehajno spaljene,
pokušavama u dahu da izbrojim.

Mladi hrast kao da priča
na svome jeziku tuge i žala,
beskrajne skazke samotnog vremena
što zalud proteče iz besmisla.

Sijaju crveni kao kapi krvi,
krovovi novi nad životom starim,
u dolini ostavljenoj zaborav plovi
i bježe suze sokacima malim,
ne daju mira duši što se lomi.

I nova lica, i zaboravljene riječi,
oteti od smrti životu se smiju,
šta je moje više ne znam reći
sem ovih trava što s vjetrom viju,
čini se najlakše je daleko uteći.

Zavidim dušama što su radost našle,
u ovom kutku bezbrižnoga svijeta,
od lutanja nijhove noge se spasle,
u tuđini na putevima ostala je sjeta,
a moje oči k'o da nisu ovdje rasle.

Čudne mi noći, sunce i jutra
i neki davni puteljci zarasli,
zgaženi plodovi šumskih stabala,
pod stopalima bez ljubavi otpali
krckaju grančice krv u srcu stala.

Stislo sa svih strana šipražje,
na mjestu gdje sam klikere ganjo
i sve kao da hoće da slaže,
da ovdje nikad nisam ni sanj'o.

Život buja na staroj ledini,
orlovi klikte na nebu beskrajnom
i sve je isto sve mi se čini,
kad padne noć, sa hladnom koprenom.

Moja duga

Spustih nogu na drag asfalt stari,
opet vidjeh stare klupe drvene
i sve ono što mi davno sagori
u srcu što ode vjetrom sudbine.

Stisli zidovi hladnih domova
i šuplja okna s kojih bršljan viri,
bez nasmijanih lica starih drugova
ne mogu dušu lako da smirim.

Staza kojom sam biciklo tjer'o,
u zemlju pobjegla skrivena travom,
mlada topola na koju sam se peo,
naprečac ostarila s ranjenim stablom.

Pretrčah ulicu posutu prašinom,
da pogledam taj svoj dom iz snova.
otet vjetrom, vatrom i jaukom
nestao iz duše tragom bola.

Ulazim u kuću što nema vrata
i kao da miriše ručak majčin,
u sobi još čujem glas brata
još jednom se vratio u uniformi i jači.

I plaču djeca tužna komšijska,
ja stiskam oči i hiljaditu suzu,
pogledom milujem prošlost blisku,
po zidovima vatra ispisala moju dugu.

Bezbrižna

Daj mi samo dio svoje slobode
i radosti neodrasle,
jer tebe ne brinu kiše zimske
i žuta trava što uzmiče,
od duša naših što su srasle.

Ne krij taj bezbrižan pogled
pred očima koje griju teške suze,
znam da si bestidno srećna
da te tuđa patnja ničem ne uči,
tvoja ruka snova tugu ne osjeća.

Ostavi za me bar kutak bezbrižnosti
u svome svijetu mašte,
za ljebav smrznutih duša,
smiri bar na tren taj osmijeh blistavi
i jednom ozbiljno pogledaj zvijezde.

Otvori mi knjigu svojih srećnih priča
dječijih vragolija i bezazalenih laži,
pričaj o prošlosti, strahovima
pričaj al' ne traži, od mene isti smijeh,
i iste priče, naše duše
rodili su različiti svijetovi.

Ja mogu da ti pokažem skrivena mjesta
gdje plešu ptice, i pupe noćni cvjetovi
kud bježe plahi vukovi i tragove košuta,
da te učim o svjetlosti nevidljivih zvijezda,
al' tvoja duša ostaće opet ista.

Jer ti nemaš srce tužno u sebi,
niti se plašiš svojih burnih snova
naše noći nikad nisu isto duge,
jer dijeliti ne možeš sate sa Bogom
a ti ćeš još dugo biti bezbrižna.

A kad mi krenu nekad te suze,
izgubljen u davnini sam vjerovatno
i ne pitaj zašto, niti kako
bole me njihove tuge.

Ne vjerujem

Čuo sam od bure jutros tvoj plač
i još ne mogu pogled da dignem
zar i tebe posječe nebeski mač,
sve gubi smisao kad u vječnost odeš.

Zamišljam kako su te zadnji put poljubili,
nepomičnu blijedu, a vječito lijepu
gdje smo izgubili sreću šta smo pogriješili,
zar je ljepše tamo neg' na ovom svijetu.

Ne mogu da plačem, znam da nisi voljela,
a plakali smo zajedno ispod crne šume,
sad i ona drhti od nepravde Boga,
sa pucketanjem vatre nestaju tvoje haljine.

Tako prokleto je lijep dan današnji,
bezbrižno se smiju djeca u igri,
opija me miris trave, i cvrkut slabašni,
plašljivih zrikavaca u ljetnoj bezbrigi.

Ne vjerujem da ima zemaljske pravde,
za srećne vile, pune soka života,
ne vjerujem da se njene usne slade
na nekom boljem mjestu od ovoga.

Ne vjerujem da ima tog povratka,tugo
kad odeš jednom, samo riječ ostaje,
i blijedi na kamenu još dugo,dugo
a onda u zaboravu sve živo nestaje.

Opet natrag u pradomovinu zvijezda,
odlazimo u zrncima prašine nebeske,
lomi se srce kao komad leda,
i kaplju suze u zvuke reske.

Čujem od bure, noću tvoju pjesmu,
i tražim svica novog na svodu,
krnj mjesec se krije kroz nemirnu krošnju,
zar je tamo bolje, kad svi jednom odu.

Ne vjerujem da negdje na mene čekaš,
tvoj duh je sa zrakom sunca zašao,
ne vjerujem da išta sada sanjaš,
svod zeleni, travnati vječno nas rastavio.

Magla i kiša nad humkom plešu,
i sunce se ogleda na crnom mermeru,
ne vjerujem da zemlja krije neku ljepšu,
juče sam želio sve najbolje na svijetu,
danas mi nade zbog tebe umiru.

-posvećeno djevojci ubijenoj
u studentskom gradu,
februar 2002. Beograd

понедељак, 7. јул 2008.

Medvjedi

Čekam vjetar da me probudi,
sa koljena da sruši hladne ruke,
jel molim Boga, da nam sudi,
godine tame, pamtim k'o juče.

Riječi mudre, ostaju bez smisla,
srećne trenutke kradu mi anđeli,
noćas mi duša od snova pokisla
jutros mi najdraži daleko pobjegli.

Na bijelom pokrovu tužne prerije,
svijetle žutom linijom fenjeri,
samo mi srce njihov zrak gije,
ljudi mi svi kao izgubljeni.

Gušim se u masi srćnih seljaka,
lakši mi korak među njima,
predivne žene, drugačija svaka,
pa opet nijedna tu iskru da ima.

Tragom tuđih zgaženih šljivika,
skupljam ožiljke na žute listove
i stalno pred očima stara slika
noć zvjezdana zimska i huk sove.

Odoh u doline, poletih prerano
izgubljen lutan sa kradenim snom,
nad žitima zrelim negdje onamo
hoću u gnijezdo još samo jednom.

Ne daju se više razmrsiti puti,
medvjedi nebeski samo me plaše,
gledam ih tužno, sve drsko ćuti,
dok tražim zvijezde i ime naše.

петак, 4. јул 2008.

Kada sklopiš oči

Kada sklopiš oči, tu ima nešto
što preleti nebom moga djetinjstva,
na tren miris srće i bakino tjesto,
trepavice tvoje, gnijezdo puno lasta
zamlja opanaka, ali boje zlata,
otkada i kada, daleka i čudna,
ti si moja stvarnost, ljepša nego mašta,
ona koju sanjam, ona kojoj praštam,
ona koja spaja linije mog dlana.

Kada sklopiš oči, osmjehom zasjajiš,
dok rukama kliziš preko moje duše,
u grudima miris ružičnjaka tajiš,
ja noću ne spavam, sanjam tvoje ruže.
Beskrajne i nježne latice i misli,
spletene u zvijezde u mraku me guše
kad na tvoja modra dva neba pomislim,
ne znam jel sam srećan il' breze pjevuše.

Stvorenje ti divno, ćerko suncokreta,
blagoslovu vjetra iz tople ravnice,
budi moja sreća, što u tuzi cvjeta,
i početak jedne bajkovite priče,
Nek me kosa tvoja od mraza sakrije,
kada planu svijetle januarske noći,
tvoje srce moje, proljećem nek prekrije
jer čudesno drhtim kada sklopiš oči.

Uspavanka za V.S.

Sanjivi treptaj svijeta tajni,
žmirka u dvorištu tvoga srca,
na kapiju spuštam fenjer sjajni
nek te čuva do novog sunca.

S juga će poteći Egejska struja,
da splete se u tvoj pogled nježni
ispariće mirise zimskih oluja,
otopiće svaki osmjeh snježni.

Sirene pod ruku će da te vode,
morima želja gdje brodoloma nema,
beskrajem duše će da ti brode
melodije harfa s pucketanjem kestena.

Sanjaj zato noćas za mene
i sve one kojim bila si bar tačka,
na krilu bubamare jedne snene,
sanjaj bezbrižno kao tiha Bačka.

Neka te nose zvončići jelke
i paperje mraka mazi u noći,
sve do čudesne obale daleke,
gdje ribe i papige imaju tvoje oči.

Dok niče prvi list kalendara,
nek pahulja meka ti takne usnu,
čuvaće te kao dunju s ormara,
jedan sanjar u svome snu.

Kestenje

Da li će neke zime donijeti opet,
onaj snijeg nedirnuti,
što tiho je sakrio tvoje male stope,
da li će neko da nasluti,
gdje se gubi vječnost obećana,
pomućena s kišama
koje skupa nismo gledali.

Da li će proći taj tren tuge,
kad ne osvane moje jutro u tvojoj kosi,
taj tren kad postaje malo
sve što sam volio na tom kutku svemira
koji tvoje ime nosi.

Da li će moći jedan san samo,
da prekrije bez tebe sve hladne noći,
kada se srce uvije tamom
i sanja kako će s proljeća doći,
tvoje oči sa ždralova jatom.

Da li mi riječi mogu još tvoje
otkriti tajne početka sreće,
da li se leptir po krilima miluje,
gdje se žena popute tebe sreće,
što zauvijek ulazi u moje snove.

Da l' još me griju kestenja snena,
što sjaje sto zima iz pogleda tvoga,
možda si drugom suđena žena,
teško srca mogu ljubit do groba,
kao i starost su na zaborav spremna.

Osjetiti rosu

Hoću li još jednom osjetiti rosu,
planinskog jutra na pospanom oku,
još hiljadu puta dotaći kosu
tvoju, neukrotivu rijeku u toku.

Vidjeti sa mišlju sreće o životu
daleke obronke i brdske orlove,
dočekati da slete mome plotu
kad nestanem u snu uz huk sove.

Ne odlaze nade, kad druge doplove,
sunce nije krivo što ću ja bosu,
spustiti nogu na obale nove,
hoću li još jednom osjetiti rosu
koja nema na što da padne.

Znam sigurno da ću moći,
sve još milion puta isprobat'
vidim li tvoje srećne oči,
i tihih koraka oprezan bat
čujem, za sudbinu treba
ukrotiti meleće,
eh da bar rosa padne na ovo cvijeće,
što čuvam za te,u sitan sat,
daleko je proljeće.

Utjeha

Poželićeš kad te putevi slome
da nađeš lako moja vrata topla,
što čekaju tebe,
i postelja meka, i moja duša će
mnogo noći da sluša, ispovjest
tvoga vlažnog oka.
I zagrljaj topli će da broji,
treptaje tvoga nježnog tijela,
u noći, u zori,
kad mjesec zažmuri, ispričaću ti
bajku o sreći. Ti nećeš znati
i neću ti reći, to moj je
život u tvojoj duši.

A kad prođu ljeta, i drveće ostari
priznaću ti svoju tajnu duboku,
pod nebim snenim, slikama požutjelim,
u tvome oku tražiću oproštaj
što nisam te čuvao.

Povratak

Kad ostari vrijeme ja biću kamen
i cvijet što kraj potoka vene,
ti bićeš opet neka ljepota,
možda grlica il mala srna,
uberi me i ponesi sa sobom,
samo dođi nekad i stoj kraj mene,
živjećemo tuđe živote, graditi
nove svjetove,i radosti još biće
a ljubavi nigdje.

Neću ići opet u oči čovjekove,
da tamnujem osjećaje i povrijede slavim,
daj mi sudbinu kiše, velike oluje,
da zemlju nakvasim, sreću joj vratim,
da sperem tuge, i patnje života
osjetim smisao i sva čuda shvatim.

среда, 2. јул 2008.

Daleki lješnici

Budi se s proljeća zaboravljena ljubav,
i spokoj od zime sleđen se topi,
u san mi dolazi miris malog luga,
u čijim šumarcima stari snijeg kopni.

Dok koračam tvrdim betonskim drumom,
čini se da čujem tihi šušanj,
umrlog lišća i mokrog lješnika šupljog,
svake noći nekad taj putić sanjam.

Zeleno jezerce i stari bunar kamen,
bujaju od zgaženog snijega,
nad hrastom mladim sunčev pramen
raduje se životu novog ljeta.

U kori drveta, dva crna ožiljka,
početna slova za tvorcem pate,
zamlja je upila tragove opanaka
jednoga dana, možda se vrate.

Nad safirskom kosom sunce umire,
i znanu siluetu sad opet tražim,
na drvenoj klupi podno male jele
maštam kako opet jednu ruku mazim.

U duši ostaje eho bakinih riječi,
i sleđen kajmak na donjoj usni,
niko ne zna kako se liječi
kada se sjećanje u zaborav ruši.