Opet

Pjevaju trave sa dahom vjetra,
kao da morem poznatim plovim,
drhtave stabljike nehajno spaljene,
pokušavama u dahu da izbrojim.

Mladi hrast kao da priča
na svome jeziku tuge i žala,
beskrajne skazke samotnog vremena
što zalud proteče iz besmisla.

Sijaju crveni kao kapi krvi,
krovovi novi nad životom starim,
u dolini ostavljenoj zaborav plovi
i bježe suze sokacima malim,
ne daju mira duši što se lomi.

I nova lica, i zaboravljene riječi,
oteti od smrti životu se smiju,
šta je moje više ne znam reći
sem ovih trava što s vjetrom viju,
čini se najlakše je daleko uteći.

Zavidim dušama što su radost našle,
u ovom kutku bezbrižnoga svijeta,
od lutanja nijhove noge se spasle,
u tuđini na putevima ostala je sjeta,
a moje oči k'o da nisu ovdje rasle.

Čudne mi noći, sunce i jutra
i neki davni puteljci zarasli,
zgaženi plodovi šumskih stabala,
pod stopalima bez ljubavi otpali
krckaju grančice krv u srcu stala.

Stislo sa svih strana šipražje,
na mjestu gdje sam klikere ganjo
i sve kao da hoće da slaže,
da ovdje nikad nisam ni sanj'o.

Život buja na staroj ledini,
orlovi klikte na nebu beskrajnom
i sve je isto sve mi se čini,
kad padne noć, sa hladnom koprenom.