i još ne mogu pogled da dignem
zar i tebe posječe nebeski mač,
sve gubi smisao kad u vječnost odeš.
Zamišljam kako su te zadnji put poljubili,
nepomičnu blijedu, a vječito lijepu
gdje smo izgubili sreću šta smo pogriješili,
zar je ljepše tamo neg' na ovom svijetu.
Ne mogu da plačem, znam da nisi voljela,
a plakali smo zajedno ispod crne šume,
sad i ona drhti od nepravde Boga,
sa pucketanjem vatre nestaju tvoje haljine.
Tako prokleto je lijep dan današnji,
bezbrižno se smiju djeca u igri,
opija me miris trave, i cvrkut slabašni,
plašljivih zrikavaca u ljetnoj bezbrigi.
Ne vjerujem da ima zemaljske pravde,
za srećne vile, pune soka života,
ne vjerujem da se njene usne slade
na nekom boljem mjestu od ovoga.
Ne vjerujem da ima tog povratka,tugo
kad odeš jednom, samo riječ ostaje,
i blijedi na kamenu još dugo,dugo
a onda u zaboravu sve živo nestaje.
Opet natrag u pradomovinu zvijezda,
odlazimo u zrncima prašine nebeske,
lomi se srce kao komad leda,
i kaplju suze u zvuke reske.
Čujem od bure, noću tvoju pjesmu,
i tražim svica novog na svodu,
krnj mjesec se krije kroz nemirnu krošnju,
zar je tamo bolje, kad svi jednom odu.
Ne vjerujem da negdje na mene čekaš,
tvoj duh je sa zrakom sunca zašao,
ne vjerujem da išta sada sanjaš,
svod zeleni, travnati vječno nas rastavio.
Magla i kiša nad humkom plešu,
i sunce se ogleda na crnom mermeru,
ne vjerujem da zemlja krije neku ljepšu,
juče sam želio sve najbolje na svijetu,
danas mi nade zbog tebe umiru.
-posvećeno djevojci ubijenoj
u studentskom gradu,
februar 2002. Beograd
Нема коментара:
Постави коментар