Daleki lješnici

Budi se s proljeća zaboravljena ljubav,
i spokoj od zime sleđen se topi,
u san mi dolazi miris malog luga,
u čijim šumarcima stari snijeg kopni.

Dok koračam tvrdim betonskim drumom,
čini se da čujem tihi šušanj,
umrlog lišća i mokrog lješnika šupljog,
svake noći nekad taj putić sanjam.

Zeleno jezerce i stari bunar kamen,
bujaju od zgaženog snijega,
nad hrastom mladim sunčev pramen
raduje se životu novog ljeta.

U kori drveta, dva crna ožiljka,
početna slova za tvorcem pate,
zamlja je upila tragove opanaka
jednoga dana, možda se vrate.

Nad safirskom kosom sunce umire,
i znanu siluetu sad opet tražim,
na drvenoj klupi podno male jele
maštam kako opet jednu ruku mazim.

U duši ostaje eho bakinih riječi,
i sleđen kajmak na donjoj usni,
niko ne zna kako se liječi
kada se sjećanje u zaborav ruši.