Kada sklopiš oči, tu ima nešto
što preleti nebom moga djetinjstva,
na tren miris srće i bakino tjesto,
trepavice tvoje, gnijezdo puno lasta
zamlja opanaka, ali boje zlata,
otkada i kada, daleka i čudna,
ti si moja stvarnost, ljepša nego mašta,
ona koju sanjam, ona kojoj praštam,
ona koja spaja linije mog dlana.
Kada sklopiš oči, osmjehom zasjajiš,
dok rukama kliziš preko moje duše,
u grudima miris ružičnjaka tajiš,
ja noću ne spavam, sanjam tvoje ruže.
Beskrajne i nježne latice i misli,
spletene u zvijezde u mraku me guše
kad na tvoja modra dva neba pomislim,
ne znam jel sam srećan il' breze pjevuše.
Stvorenje ti divno, ćerko suncokreta,
blagoslovu vjetra iz tople ravnice,
budi moja sreća, što u tuzi cvjeta,
i početak jedne bajkovite priče,
Nek me kosa tvoja od mraza sakrije,
kada planu svijetle januarske noći,
tvoje srce moje, proljećem nek prekrije
jer čudesno drhtim kada sklopiš oči.
Нема коментара:
Постави коментар