Spustih nogu na drag asfalt stari,
opet vidjeh stare klupe drvene
i sve ono što mi davno sagori
u srcu što ode vjetrom sudbine.
Stisli zidovi hladnih domova
i šuplja okna s kojih bršljan viri,
bez nasmijanih lica starih drugova
ne mogu dušu lako da smirim.
Staza kojom sam biciklo tjer'o,
u zemlju pobjegla skrivena travom,
mlada topola na koju sam se peo,
naprečac ostarila s ranjenim stablom.
Pretrčah ulicu posutu prašinom,
da pogledam taj svoj dom iz snova.
otet vjetrom, vatrom i jaukom
nestao iz duše tragom bola.
Ulazim u kuću što nema vrata
i kao da miriše ručak majčin,
u sobi još čujem glas brata
još jednom se vratio u uniformi i jači.
I plaču djeca tužna komšijska,
ja stiskam oči i hiljaditu suzu,
pogledom milujem prošlost blisku,
po zidovima vatra ispisala moju dugu.
Нема коментара:
Постави коментар