Kad ostari vrijeme ja biću kamen
i cvijet što kraj potoka vene,
ti bićeš opet neka ljepota,
možda grlica il mala srna,
uberi me i ponesi sa sobom,
samo dođi nekad i stoj kraj mene,
živjećemo tuđe živote, graditi
nove svjetove,i radosti još biće
a ljubavi nigdje.
Neću ići opet u oči čovjekove,
da tamnujem osjećaje i povrijede slavim,
daj mi sudbinu kiše, velike oluje,
da zemlju nakvasim, sreću joj vratim,
da sperem tuge, i patnje života
osjetim smisao i sva čuda shvatim.
Нема коментара:
Постави коментар