Nešto više

Gledam krnj mjesec što se hladno smiješi
i pitam se da l' smo u vezi,
on, ja i noć, i svijet ludi
i daleki horizont što gubi boju,
plašim se slučajnosti u tom odgovoru.

Vidim zvijezde što trepću nijemo
i lažem se da su tu zbog nas,
želim da vjerujem snažno i čvrsto,
a čini se da čujem gore taj glas
na nebu što se okreće lijeno.

Ćutim sva pitanja što me muče,
neću da rušim ovu čistu tišinu,
treba mi nit tanana, čarobna
da upregnem vasionu, neshvatljivu sudbinu,
i spojim sutra, danas i juče.

U trenucima slabosti zemaljskih čari
kad tuga krade dragocjene sate,
slobodan od bogatstva, ljubavi date
trošim um za tajanstvene stvari
i pitam se ima li nešto više.

Od ovog neba i rasutog pijeska
što kriju daleku, svetu suštinu
tražim varnicu jedinstvenog bljeska
što ne gasne od hladne ljetne kiše
da me skloni od mraka što za suncem jeca.

I tražim istinu u kamenu tvrdom
što se bjelasa na tihoj mjesečini,
kakav znak, tajni biljeg prastari
da saznam je li to naš dom,
ili smo tek svi glupo razbacani.

Jer hvtamo pahulje bijele, a voda ostaje,
trošimo život koji zemlja postaje,
a nema u nama istine u tome,
gdje zagonetka se velika piše,
od nas ima li nešto više.

Nije da srce samo u nama kuca,
zar je ljubav samo igra atoma,
gdje je tu smisao i topla duša,
i vjetar koji umije da sluša,
o noj, o nama, Hristu, tajni masona.

Krije sa znam u nebeskoj savani,
vihor što nosi čaroliju svijeta,
a nama su dati tek obični dani,
da ih trošimo bez zvjezdanog leta,
poneka stvar tek ostaje sveta.