Medvjedi

Čekam vjetar da me probudi,
sa koljena da sruši hladne ruke,
jel molim Boga, da nam sudi,
godine tame, pamtim k'o juče.

Riječi mudre, ostaju bez smisla,
srećne trenutke kradu mi anđeli,
noćas mi duša od snova pokisla
jutros mi najdraži daleko pobjegli.

Na bijelom pokrovu tužne prerije,
svijetle žutom linijom fenjeri,
samo mi srce njihov zrak gije,
ljudi mi svi kao izgubljeni.

Gušim se u masi srćnih seljaka,
lakši mi korak među njima,
predivne žene, drugačija svaka,
pa opet nijedna tu iskru da ima.

Tragom tuđih zgaženih šljivika,
skupljam ožiljke na žute listove
i stalno pred očima stara slika
noć zvjezdana zimska i huk sove.

Odoh u doline, poletih prerano
izgubljen lutan sa kradenim snom,
nad žitima zrelim negdje onamo
hoću u gnijezdo još samo jednom.

Ne daju se više razmrsiti puti,
medvjedi nebeski samo me plaše,
gledam ih tužno, sve drsko ćuti,
dok tražim zvijezde i ime naše.