Zar ne znaš tu tajnu,
i riječi imaju ruke
nekad vrele kao lava, nekad mlake
kao trava,
i umiju da kriju sve što se želi i sanja,
i čudne neke nježnosti i lude talente
što se lako nikom ne odaju,
i čuvaju samo za jedne male, znojave šake
koje razumiju sve te
i pregrešne i presvete,
kada se slože u istu pjesmu.
I sve prašine mjeseca kad im umažu prste
i kad im nesreće sto očiju mraka prijete
i kad ih za sreće deset sunca skrate,
one znaju da budu meke,
da se probude u svojoj pjesmi
i još vrijednije da uče te zanate
kome ne smiješ, a kome moraš kriti
ona najljepša slova svoja,
kome se s hiljadu pitanja tek pokloniti,
a kome poklonjen bez pitanja
od vječnosti jesi,
dok god vjetar pijan šamara
čudno proljeće u hiljadu crvenih boja,
i dok svi prozračni i mračni ne shvate,
da je osmjeh
tek poderan poljubac na licu,
što je od svih više umio da se veseli i para
dok su svi ostali trčali za srećom niz ulicu,
on je jednu samo pjesme učio da voli
parajući se polako
na putu od ludila do spokoja.
I jednom kad ti skoro sve male,
neozbiljne riječi porastu,
u neke velike osmijehe,
u neku pregrijanu maštu kao dva vulkana
iz doba jure,
pa se zalete, daleko, visoko,
i kao komete odjure
u neku zalutalu zvijezdu
prerušenu u lastino oko,
a usta ostanu blijeda, zanijeme ,
postanu mala za svoje rođene riječi,
tad moraš da se predaš,
posljednjem tragu svih tragova
do svoje pjesme,
jednom uzdahu dubokom, duboko,
i sa njim da učiš da se izliječiš
od najnježnijeg od svih strahova
letenju u tuđim rukama
više od visokog.
I dok pljačkaši najvećih nježnosti
za tvoje riječi još nisu načuli,
dok se tvoja pjesma
još kroz trenutke mijenja
kroz treperave, neodrasle
ljepote pune mana
dodaj sastojke letenja
brzine i neprolaznosti
u put ljubavi što prebrzo truli
jer moraš da je stigneš bez glasa
dok ne prestane da raste,
jer neke pjesme ostanu vječno
samo veliki mrak u maloj svirčevoj fruli.
A najtiša nepopravljiva tuga
od svih raspjevanih života
tuguje jer ne postoji taj talenat nota
ni najvećeg virtuoza što zna da popravi
kada te skoro sasvim
otpjevaju iz pogrešnog tona,
i natjeraju da se prilagodiš pjesmi
viole u očima da zamjeniš udaraljkama groma
i poljubac izgubljen ostaviš u travi
vječno da traži svoju zvijezdu
tvrdoglavošću jednoga slona,
do nekog nemogućeg, raspjevanog buđenja
što je naučilo i tužan san da voli,
u kom ćeš možda ti biti on,
ti možda biti ona
početak i strofa
što više od sreće boli,
u pjesmi toj što se probudila
kad je naučila da samo probuđenu
neko može da je voli.
