Drukčije topline

Neke sasvim obične, otrcane noći

kad su i kiše i zvijezde bile istrošene

previše za  bajke koje traju duže od ponoći,

ni slutili nismo da smo najljepši

u toj kratkoj podjeljenoj samoći,

očajno zagrljeni
drukčijim rukama i sudbinama,

izgubili smo se i do jutra potonuli

goreći svako za svojim dubinama

kao mali kamenčići kometa u talasu okeana…

Najljepše ulice prošle su našim rasparenim koracima,

najstvarniji snovi iscurili

između stvarnosti i besanih  šaka,

dok smo učili uzdisanja i plakanja

iz neke djevojčice i nekog dječaka

izgubljenih u nama dok smo za nebom žurili,

ostali smo željni oblaka među oblacima

samo ćošak neke noći kao orjentir

gdje počinje da se sanja.

I još dugo poslije,

između toplog i hladnog sivila

neki osmjeh će neku suzu

još najvećom grubošću šapata

zvati najmilija,

jer najveće dubine

ne mogu da potope najveće snove,

ne moraš da vjeruješ

ni prošlim grubima ni budućim divnima

al’ najveće sudbine

moraju da se bar jednom ponove.

Zar je na kraju važno,

nema razlike između grada i grada

kad se krene,

topline putuju i s nama i bez nas,

iza zaključanih kapija sitnica, banalnosti

i najvažnijeg sada,

ostaje poneko oko vlažno

kao naljepnica na koferu života

da se u istim običnim, otrcanim noćima

istim toplinama nada.

Jer čini se da smo ovo pozlaćeno sada

između usana i srca

primili tek kao štafetu,

odabrani među svim divnima,

da optrčimo taj počasni krug

u kom se najlakše još stižu
nevini sa krivima.

I sutra u nekom novom svijetu,

kad ne bude  ni želje, ni vremena

ni onog dječaka i djevojčice u nama

koji nas vode,

kad budemo suviše nježnosti dužni, 

predaćemo nekome
taj dug u duši,
i zrno vjere

da sva neba mogu biti svedena

u jednu kap na jednoj ruži,

i kad smo, drukčije topli,

al’ jednako prazni i puni, 
naivnosti i slobode.