Čovjek cvjeća

Čujem da sivi oblaci žure s proljeća,
nesrećni ljudi više vjeruju u sreću,
sve se nekako iznutra mjenja i rađa
stari prijatelji lakše se slučajno sreću.

Hladan mjesec kad sunce još leti nisko,
lutam jednom te istom zgaženom stazom,
kad rosa padne noću, nešto osjetim blisko
pa se izgubim u snu nekom šumskom bogazom.

Vjekove za sebe skupljam na hartiju
i tješim tužne breze usamljene,
pričam gdje sapliću se koraci u nekom bunilu
dok sam se saplićem o cvjetove zavijene.

Jedan prašnjav put ne prestaje da zove
u proljetnoj noći dok sipa bijeli behar,
vide se nove vode što hoće da spoje
ruke zemlje i plavi nebeski pehar.

Eto vidjeli su svi tu pomračinu
preživjeli smo i veće gladne zime,
mjesto svijetla trošili žutu mjesečinu
i šaputali samo mira ime.

Elementi svemirski u nas su se spojili
i dali nam samo jednu pravu luku,
za tuđe snove smo morem zaplovili,
i čekali da nas zvijezde dotuku.

Koliko još treba za sreću suza,
da nađu se krotitelji svih zala
i kada uvene posljednja ruža,
ja čovjek cvjeća biću sve dokraja.