Trag

Ne, ovo nije pjesma
za tebe koja čekaš
da ti neko obriše to
davno zaljepljeno
mokro proljeće sa lica,
i prelije iz korita neba
bar ćošak jata neumornih ptica
i par tek rođenih zvijezda
pod tvoja zadihana, umorna rebra,
prevrela od stihova
i muzike izmišljenog svijeta
u kome izgubljena,
među gomilama tuđih
ti svoju pjesmu čekaš,
i nekog svog.

Ne, ovo nije pjesma
za tvoju promrzlu, izgladnjelu ljepotu
gladnu toplih riječi i osjećanja,
onih što kažu da si
od svih zvijezda u grudima žena
baš ti ona najljepša
svega vrijedna,
koja se vječno sanja,
i voli samo jednom u životu,
ne ovo nije pjesma
koju ćeš da stežeš
nestrpljivo pod kaputom,
žureći kući,
koju ćeš
sto puta morati čitati
kad u tebi, neki balon,
pun kao nikad,
bez nje počne rasti i poželi pući.

Ne ovo nije pjesma,
za tebe koja čekaš,
i skitaš među stihovima
i riječima vječnim
i budiš se svakim jutrom
i pitaš neki planinski
il vjetar riječni
što me nema,
da dođem,
kao što dolazim svima,
skoro svima, oko tebe sretnim...
Eh,da
ovo nije pjesma za tebe
ali jeste pismo,
pismo kroz vremena,
koje će ti reći što se
eto sreli nismo
baš nikada.
Ako je stiglo do tebe,
do tebe iz ovog mog besmisla
hladnoće sjevera i vremena mača,
sve one riječi o ljubavi
pisane i rečene
za neko drago ime,
i sve one breze posječene
i ponovo uzgojene
kapima tvoga plača
u praznim lugovima grudi,
i sve te
proljetne zime
napokon imaju smisla,
jer na kraju ovog pisma
počinje nada,
za tebe, i ime kojem se nadaš,
nada koja se ne gubi.

Jer znam kako teško je
kad u trepavicama nosiš
težinu krila leptira
koji suncu mašu,
a svakog dana sve bliži si
zadnjem letu do zemlje
očima kad kreneš da padaš,
padaš najdublje u maštu,
maštu o tom letu udvoje,
i zato, zato ti napisah
ovo pismo nade,
jer sam umio da
gledam kroz sve svjetove
što će doći, i dalje,
dalje od ovog u kojem umirem sam.

Draga moja,
samotna ženo,
pišem ti evo pišem
najčudnije i najzaludnije,
otkad postoje riječi
šapatom u svoje gene
i nadom da neće
proći sve ovo neopaženo,
u ovom pismu koje više
na molitvu šamana liči,
šapućem ova slova u granicu snova
koja će da te pronađe
u tvojoj izgubljenoj priči,
i molim sve pjesnike budućeg svijeta
da moj šapat kroz sne čuju
i ne daju da iko spriječi
da ovo pismo do tebe stigne.

Ja koji sam rođen u vrijeme
bosonogo i tamno,
ja koji sam te sanj’o
tri hiljade sedam godina prije tebe
kao što ti sanjaš i izmišljaš sad
mene od mraka
u očima sklopljenim,
pišem evo tebi,
koju već beznađe od uzdaha
istih zima glođe,
tebi koja sumnjaš
u sudbinu i dobrotu ovog
rđavog svijeta,
ovo pismo je moralo da dođe,
baš onako kako sam ga zamislio
ove samotne noći
da preživi u duhu riječi
koje se rimuju i s tugom smiju,
ja koji prvi započeh ovu igru
samo zbog nas dvoje,
koja preraste kroz vijekove u poeziju.

Nakon svih onih velikih riječi
važnih poeta,
kojima si se divila
i svih poraženih, zaboravljenih
kraljevstva nada,
pisaca nezaboravljenih
što se kriju, pokopani ispod tvog grada,
ispod tvog svijeta
tebi evo pišem ja,
napokon mastilom jednog
pjesnika,
jer u moje vrijeme
slova nije bilo, imadoh samo
šapat, gene besmislene
i jedan san pun tebe.
I sada već sve treba
da ti postane, za korak više jasno,
sve knjige koje si čitala
i odgovore u njima pitala,
i svi stihovi kojima si se divila
onako javno i glasno,
bili su samo škola, koju si učila
za ovo pismo,
da ga razumiješ bolje od svega,
jer ti i ja rođeni bismo
u dva različita svijeta i vremena,
a bili smo i jesmo isto.

I vjeruj mi mrio sam, mrio teško
i izgnjio sa bolom bez tebe,
što sam rođen u vrijeme pogrešno
i sve dok mi bijele kosti,
nisu prestale da se sa korijenjem tuku
i oduvane biše u prahu, vazduhu
i rosi,
osjećao sam tu istu
čežnju koju ti sad nosiš u nosu i kosi,
i isto sam tako teško dis’o,
kad nemaš tu treću i četvrtu ruku
koja će da te nosi
i s tobom se ponosi,
kad se skupiš i polomiš u struku,
i zadnja misao mog praha
biješe ovo pismo.

A sada ako je stiglo do tebe,
i kad sam ti već
pomalo kao poznat i malo drag,
sada treba da znaš
da ovo nije ni pismo,
kao ni pjesma za tebe,
već poseban, kod i trag
kroz sva vremena između nas,
trag do tebe
tvog svijeta i osmijeha,
tužna ženo,
kojim krećem već sad
tebi, bilo jesen,
proljeće il zima,
i stižem za koji mjesec,
jer sad znam gdje te ima,
i ti sad znaj da mene ima.

I da znaš, rodio sam se opet,
i došao u ovaj tvoj svijet nemira,
samo zbog tebe,onako
zamišljen i snen,
pun nekog bajatog i starog svemira,
došao sam samo da kažu
bar jednom,
da to je onaj njen,
što ga je dugo čekala,
i nemoj da sumnjaš
da je nemoguće
roditi se dva puta,
kad je u pitanju ta
tajna koja se piše sa Ljubav,
vjeruj mi, damo zabrinuta,
da si ti čudo vrijedno čuda,
i da je bilo sve vrijedno,
sva ova vječnost, protraćena,
puna zabluda,
i rastanci tužni,
i neki slični mi,
da se pronađemo
napokon jednom,
dolazim....