Te noći kad sam odlučio

Te noći kad me je
zarobljena kolona mladih, obalskih breza,
poslatih u riječne ratove
razumijela više od svih očiju
koje su gledale
sa mnom u isto vrijeme
u kiše zvijezda i sklopljene satove,
Te noći kad je zadnji pas
lutalica izgubio hrabrost
da ruke koje ostavljaju grize,
Te noći
kad su sve mliječne planete
postale mi mnogo bliže
od zemlje,
od onih koji me grle
s kojima se dugo smješim,
Te noći kad sam izmjerio pedljem
svoje sačuvane sreće
odlučio sam da neću
biti pjesnik.

Te noći kad su mi duhovi
prošlosti veliki neki
šapnuli da su najljepše riječi
smišljene odavno
u nekom predahu ratova,
bez duše i bez pisma,
Te noći kad su oblaci
prekriveni tamom
izgubljenih očiju
postali veći od dva noćna neba,
te noći kad su ulice
plakale od slanog snijega,
i bijega najplašljivijih,
neizgovorenih riječi,
Te noći kad na uglu bulevara
Dobrih i Loših
jednom palom, odrpanom starcu
niko nije imao šta pružiti
sem ružnih pogleda i riječi,
Te noći sam shvatio da mnogo
drugačiji od Njih nisam,
i zalud neki najljepši stih,
i pohvala i uzdisaj,
Te noći sam odlučio da neću
biti pjesnik.

Te noći kad sam shvatio
da su od mene veći
svi skriveni slavuji koji umiju
bez pjesme sve srcu reći,
da su veći svi oni koji su mene
i moje velike riječi
uspjeli staviti u svoje srce,
te noći kad su svi bili svjesni
sem mene
da sve nježnosti
natrunjene šamarima i psovkama
nisu najveće boljke
među boljkama,
ako umiješ da oprostiš,
Te noći kad sam vidio
zvijezdama leđa,
i shvatio da nisu sjajne
sa svake strane,
Te noći kad se sna pređa
uplela nerazmrsivo u neki
sasvim stvaran lik
Te noći odlučio sam da neću
biti pjesnik.

Te noći kad su prosjaci
i siromasi mog svijeta
imali najljepše zube,
kad su bezubi i stari
počeli nježnije od mladih
da se grle i ljube,
Te noći sam odlučio
da najljepše oči
što me najviše vole
neće ostati samo u pjesmi
useljene u stihove koji
veličinom bole,
Te noći jedan uvaženi biolog
mi je objasnio
da najnježnije šume breza
niču na brdima Sibira i Anda,
i da nikad nisi zakasnio
da im odeš kad odlučiš,
i ja sam odlučio
Te noći
da će sva moja jutra biti trijezna,
i da moji sivi dani neće
sanjati sunce u kafani
Te noći odlučio sam
da ću biti doktor
za bolesne cvjetove
i ranjene, izmišljene svjetove,
Te noći kad sam shvatio
da to i nije noć već jutro
svanulo odavno puno sunca,
morao sam otići te noći,
jednim novim Svojim putom
oprostivši se od budućih pjesnika,
otišao sam srcem
među buduće ljude
mašući dugo ovom pjesmom
nekim bivšim dječacima
i po nekoj bivšoj djevojčici,
otišao sam
ostavivši im budućeg pjesnika
i malo njegovog srca
tek onoliko koliko se ostavlja
na rubu osmjeha,
za večeru nekoj ptici
u kori zelenog stiha.