Imao sam jednom veliko raskršće
na kom sam uvijek znao kuda želim,
zvijezde pod kojim sam znao da prelim,
moja se duša još s vjetrom okreće
oko tog znaka Petrovac, Krupa,
i dalje od tog daleko neće,
jer moje klikere i korake to pokreće,
kod onih klupa još ćošak srca mi lupa.
S jednih narataka tražim iste šare
uvijek kad kupujem cipele nove,
i iznova ih učim da vole puteve stare,
da me nose pod krošnje velike topole
da tu učim golubove, vjerne poštare
da svaki dobro napamet zna
tačno ime moje uvijek iste adrese
- Krošnja bb, Jedne male ljeske,
Prva slomljena grana nedovršenog sna.
Tu tajno sanjam leteće krovove
kako me nose u svoje svijetove,
gdje svako biće na jednom krovu leti,
a na zemlji sanjaju krovovi stari
i kod njih lako sa novim sletim
pa dva, tri kruga sa stari obletim
par starih klupa i moje raskršće,
kada mi dođe, često sve češće,
kada me ponesu oblaci sanjari,
kad ćošak srca i trotoar sreće,
s cvrkutom vrabaca, željno zadršće.
3 коментара:
svaka cast :)
Nešo dugo nisam svraćala na tvoj blog, vidim bio si vredan za razliku od "nekih".
Kao i uvek pogađaš pravo u ovo moje srce. Prelepo.
Kad citam tudji tekst i u njemu prepoznajem svoje misli,samo ih ja ne bih umjela tako lijepo reci,znam da se radi u piscu kojeg vrijedi citati.A moj Neso tacno zna sta treba reci da bi mnogi od nas prepoznali raskrsce oko kog su nam se vrtili,i jos vrte,zivoti.A tamo jos zimuju leptiri...Ne Copicevi medvjedi i leptirovi,vec nasi...Hvala ti.
Постави коментар