Prijatelj

Odmotaj me tim drugarskim rukama
nađi mi početak,
ili kraj već
ako imaš vještine za to,
jer smotan sam pradavno
iz jedne tišine u riječ,
preslikan iz neravnog u ravno,
iz romana u pjesme redak,
i još tražim pravo platno
za najvjerniji portret svoj,
pomozi mi u traganju
samo jedan korak ka nestvarnom,
i bićeš prijatelj moj.

Odaj me tim drugarskim riječima
morzoevom il’ nekom drugom,
ludom azbukom,
predaj me zvijezdama,
tamnoj noći il’ samoći
kad krenem u plamen rukom,
ostavi me zainat da sam sebe
probam mimoići,
i svanuti u grudima
s novim vazduhom,
i krvav ako postanem od rašivenog sna,
sav ako se skupim u jedan šav
tek tad mi dođi,
i kopče mi suzama izbroj,
s podsmjehom i ćutanjem
sve mi reci,
i bićeš prijatelj moj.

Posjeti me tim drugarskim mislima,
podsjeti da među svim
ovim nitima
zbog kojih sam vezan
za zemlju nepokretan,
ima jedna
zbog koje sam sretan,
i ovako zarobljen na granici sna
da budem zvjezdani putnik,
nit zbog koje ću
još pregršt puta
oko sunca biti zaljubljen, okretan,
biti lansiran nad oblake
kao mali sputnjik,
osuđen da padnem
na mek sloj,
na tu jednu meku nit
na kojoj piše da misliš na me,
prijatelju moj.


Pročitaj me tim drugarskim očima,
mada pročitan sam odavno,
al’ neshvaćen još uvijek
i sve moje najveće slavno
juri za mnom,
a ipak kasni
za jedan zagrljaj,
za čitav jedan vijek,
da me u tvojim očima ukrasi,
al’ ako ti je dovoljno
ovo jedno sunce samo
za putovanja bez kretanja,
kreni sa mnom
da pronađem se bez skretanja,
negdje sam tamo
ničem u polju pamuka
pod tamom,
pa i ako ne pronađem to sjeme
za svoj kaput najljepši kroj,
znaću da si tragao uz mene,
i biću prijatelj tvoj.