Pali bor bez korijena,
da li je sad to
samo komad drvenog srca,
samo jedna hiljadita igla
izgubljena u plastu svijeta sijena,
il treperi još poneka iglica bora,
zagrljena zaštićena sa hiljadu kora
obojena bojom sunca, zanjihana odmara?
I vrti se kugla s hiljadu
malih sluga,
vremena treća, prva, druga,
srca su čupala,
čija ruka, zbog čijih zasluga,
korjenja je previše, načela, polupala,
šumama da li naših,
da li njihovih borova...?
Vremena prva, sunčanog djetinjstva,
daleko od polja i doba korova
Da li bor taj mali,
nad životom se ono kao pobjednik zlati,
vidim ga kako rijeku jedinu prati,
i mene, i moju mladu mati,
vidim ga kako vjetrove, maštom slavi?
Da li bor može sam,
među oblacima da bude sretan,
sam da voli preteške kiše,
iglicama u noći da l’ i bor
to diše?
Vremena druga, nekom korjenja bolja,
bez iskrenog druga, bez duginih boja,
Da li bor naš to noćas miriše
iznad dugog polja,
da li bor je to sam, ili ne,
na vrhu iznad ponora, iznad močvara
pored mjeseca,
grli svijet cijeli
da li bor to sad ima svog para
i život nastavlja i presjeca
baš tamo gdje želi?
Čujem Ga da li to šapuće,
sad je tek anđeo pali,
negdje ovdje, il negdje tamo
da li anđeo premali za ovaj svijet
među nama još manjima,
zagrljenim tamom,
da li bor taj je mogao biti dan
jedan među hiljadu noći
kada plane,
da li bor je taj mogao goriti samo,
kroz sva tamna vremena
koja će doći,
čujem Ga da li šapuće to,
njegov je kaže zvjezdani hor
iznad kuće,
na brdašcu sunca,
komadima hiljada srca
u kojim oluja sijeva,
on pao još o letu pjeva…
I igra se slovima, rimuje slikama
nad nama,
tu gdje je nebo više od svih dotakao,
na brdašcu sunca,
Da li bor je naš, tu baš pao,
i bedem tajni, iglicama izatkao,
da nas sve zagradi, zaštiti od tama ?
mom Bratu od tetke,
prerano nestalom iz šume dragih ljudi.
Eto, napisah ti pjesmu, volio bih da nisam
morao… da se još nadam kako ćeš mi biti
recenzent na mojoj nekoj zbirci.
Teško sam je napisao, ti znaš šta je teško !
Svaki put je bilo više nekih kapi nego slova
kad bih počeo, eto ovaj put je bilo jednako,
te dokrajčih. Najmanje što mogu, premalo što
bih sve doželio.
I oprosti što nisam bio tu negdje, kad je trebalo,
mi smo se bar razumijeli… ali korijene su polupali
drugi, davno, kad smo blizu rasli.
Srešćemo se mi da prebacimo još dvje, tri pametne,
bar u snovima, navrati, nema te.
Rijetko srećem te s dvje tri pametne, možda je i
tebi to falilo, možda… Eto, a sad ću da ćutim dugo,
i znam da ćeš ti bolje od svih shvatiti šta piše ovdje
iznad. Čuvaj nas,
tvoj jesenjin
Нема коментара:
Постави коментар