kiše popiju zadnji gutljaj čaja
iz šoljice snova
za dvoje,
ispod jednog malog crvenog krova
što skriva vaznice bosilja i nana
nekog zaboravljenog dedinog zavičaja,
i neke boje za koje taman pomisliš
da su nestale,
skroje se od četiri zalutala oka
što samoće se boje,
koja otekne šarom riječi
što prozračno lako spoje se
poput malih nota u
kajdanci života,
kad u jednoj duši sto duša
bez ušiju umije
samo jednu
raspjevanu da sluša
i da razumije.
Ej, dosta li je
kad u jedno srce
sto latica Afričke ruže stane
i svaka latica jedna duša,
jedan san, neke zemlje nesvrstane,
Eh, dosta li je, kad gitare
neke električne, stare
postanu pospane,
jer ruke jedne pjesme ih izlude,
kad dovuku neke Afričke crvene mrave
do jedne tople, rasplesane glave,
i dozovu grleći okeane slane,
na jedno rame sve siromahe Kube
da bogatstvo te glave slave,
dosta li je kad u vječnosti,
ruke petoprste
jedan beskraj prožimanja
lako izdube.
Ej, dosta li je kad snovi
mogu biti mali kao Bušmani
one zelene, davne Afrike,
lijepi i neuki za sve daleko
iza i ispred njih,
jer nema kod njih riječi moje, tvoje,
naše, dosta li je,
da su blizu, i da srce
onaj ludi mozak čuje,
i da ne vjeruje,
tako lijepo i neuko da ne vjeruje,
da neka plemena i neki šamani
još žive noću u tami,
a nisu tako istinito,
tako prokleto u gužvi sami,
kao ovi urođenici-građani
što slave zvijezde slikane po
zemlji,
dok tamo daleko gdje su se
ruže i oči ljudske rodile,
bude se i žude neke ruke, udvoje,
u stotine što su se
pod drvetom srodile.
Kad ruža procvjeta prije zadnjeg
snijega, pa je zavije,
dosta li je, da se pomisli
da je to ona što se ne boji ovog
oprašenog, hibridnog svijeta
oprašenog onim praškom
kojim se praše pčele
da koja ne bode,
dosta li je da se pomisli
da veliku tajnu i želju
ta ruža krije,
možda baš onog cvijeta
iz bajke u koju vjeruje
horda pokislih
od one kiše slane vode,
što ne pada sa neba,
možda prvi put prije proljeća
dolazi ljeto prvo,
možda behar sad ljude osjeća,
i u grudima jednim zrije
jedno novo, rajsko, jabukino drvo,
možda, bude i Bušmanima jasnije
što suze nekom i od vjetra teku,
a nekom ni kad vidi krvavu rijeku.
Dosta li je jedan pogled
dubine, preko šumske visine
da se shvate
ta bića što toliko vole
plavo i zeleno
a što neko voli
samo jedno, željeno i sneno,
kad je na zemlji sve hladno glasnije,
što je ovo sunce sve vrelije i masnije,
dosta li je da bude jasnije
da nebeske rute
ne biramo mi,
maleni u izgubljenoj niravni,
već one boje crne i žute
gore,
slano je bilo more i bez nas.
Al Afrika i zatalasana mora žita,
sanjala su i krila i ljepše boje,
nije bilo riječi moje i tvoje,
i uplakane oči lavova,
nisu krila jata umornih ždralova
od pogrešni puteva,
i jednu kašiku, jedno jaje prepolovljeno
za dvoje,
za večeru prvih kraljeva ruža,
negdje u genima trava
obzorje divne istine nekad
tako izviruje,
kad dođu dani ruža,
i padnu pokošena sjena
zadnjih samoniklih ljudi,
jedan čičak se sakrije ispod
ramena,
pa se pruža preko pola svijeta
dok ne zakači,
isti takav drugog imena,
pa se ne daju,
kad se pozorje pustinje
srećnih pomrači.
I riječi jedne nove siline
zakotrljaju se tad niz saharske dine
i na jeziku zrna pijeska,
ispišu da se ta silina,
nikad nije učila dodirima,
već čežnjom za vjetrovima
u njima,
jer ni zvijezde ne bi bile
tako sjajne i voljene,
da su tako blizu
u dodiru s korom zemlje.
Dosta li je
što u korak sa zvijezdama
nebo ide,
brojeći treptajima sjaja dane,
što ih neke oči vide,
dosta li je,
što su neke oči, stvarne
i od svih sjajnije?
kwa malkia Kei
************
Нема коментара:
Постави коментар